Ovo je iskrena ispovijest jednog muža i oca, koji je na ivici da izgubi sve što je godinama gradio zbog trenutka slabosti.Umalo je ostavio ženu, djecu i dom . Ali ga je jedno jutro, jedan umorni pogled i jedna stara fotografija trgnula iz sna.
Ovo je priča jednog običnog čovjeka, jednog muža i oca, koji se – kao i mnogi – u jednom trenutku u životu dao zavarati iluzijom. Uvjerio je sebe da ga negdje čeka bolji život, lakši put, uzbudljivija žena. Da je trava u tuđem dvorištu zelenija. I bio je spreman sve da ostavi – dom, porodicu, godinama građeni brak – zbog privida sreće koji mu je zamutio razum. A onda mu je jedna slika otvorila oči i promijenila sve.
Upao sam u klasičnu zamku. Zamrzio sam monotoniju. Sve mi je postalo dosadno: ustajanje, doručak, posao, povratak kući, dječje obaveze, večera, spavanje. Moja žena – ona koja je nekad bila centar mog svijeta – djelovala mi je iscrpljeno, nezainteresovano, umorno. Vječito u trenerci, bez šminke, s umornim pogledom i kratkim odgovorima. Naša komunikacija se svela na: “Jesi li kupio hljeb?”, “Ko ide po dijete?”, “Treba platiti račune”.
A ja? Počeo sam da maštam o nečemu što će mi vratiti uzbuđenje, onaj osjećaj da sam živ, željen, mlad.
- U firmi se zaposlila nova koleginica – mlada, nasmijana, puna energije. Sve ono što je Marina nekad bila. Počeo sam da joj se udvaram. Kafa, ručak, šale, pogledi, poruke. Osjećao sam se kao dečko iz srednje škole. Kući sam smišljao izgovore: produžen sastanak, pokvareni server, poslovna večera. Počeo sam da se radujem svakom susretu s njom, dok sam kod kuće postajao hladan, odsutan, razdražljiv.
Poslije nekoliko mjeseci “flertovanja”, dogovorili smo se da se vidimo kod nje, te subote. Po prvi put. Bila je to potvrda da će se “nešto” zaista dogoditi. Vratio sam se kući prepun adrenalina. Osjećao sam se kao klinac pred prvi poljubac.
Ali onda – slika koju nikad neću zaboraviti.
Marina je te večeri zaspala u spavaćoj sobi prije mene. Ušao sam tiho, istuširan, sređen, spreman za vikend “susret”. I zatekao sam je: obučena, sa rasčupanom kosom, tragovima maskare ispod očiju, duboko zaspalu od umora. Pored nje na noćnom ormariću stajala je naša stara svadbena fotografija.
- Gledao sam je. Na slici – ona mlada, lijepa, nasmijana, žena koju sam obožavao, s kojom sam maštao o domu, djeci, budućnosti. A pored mene sada – iscrpljena, zapostavljena, žena koju sam umalo izdao.
Odjednom mi je sve sinulo. Šta joj se desilo? Ili bolje rečeno – šta smo joj JA i život uradili?
Počele su mi se nizati slike u glavi: Marina trudna, sa stomakom do zuba, a opet kuha i pegla. Marina ne spava jer jedno dijete ima temperaturu. Marina nosi kese, pere pod, pomaže djeci s domaćim, čeka me budna da stignem iz kafane.
A ja? Umjesto da budem oslonac, postao sam stranac. Tražio sam “zabavu” dok je ona držala sve na svojim leđima.
Te noći nisam spavao. Hladan znoj me oblivao. Srce mi je tuklo kao ludo.
Ujutro, prije nego što je svanulo, zvao sam svoju majku – zamolio je da uzme djecu za vikend. Nije postavljala pitanja. Samo je rekla: “Naravno, sine.”
- Otišao sam u pekaru, kupio njen omiljeni doručak, spremio kafu i tiho je probudio. Bila je zbunjena. Nisam okolišao. Sve sam joj ispričao – gdje sam bio, s kim, šta sam planirao. Nisam ništa sakrio. Samo sam rekao: “Ne želim da te izgubim. Shvatio sam. Kasno možda, ali nisam još otišao.”
Marina me slušala u tišini. Bez vike, bez histerije. Pogledala me i samo rekla: “Ako ćemo da popravljamo – popravljamo zajedno. Ako jednom još uradiš isto, nemoj da se vraćaš.”
Od tada, sve se promijenilo.
Počeli smo da provodimo više vremena zajedno. Šetnje, večere, razgovori. Uveli smo ritual “večeri bez telefona”. Počeo sam da je gledam kao ženu, partnerku, a ne kao servis.
Prekinuo sam svaki kontakt s koleginicom. Blokirao, promijenio broj, izbrisao sve. Trebalo je vremena, ali ništa vrijedno nije lako.
Danas? Marina se opet smije. Pjevuši dok kuha. I opet nosi haljine, šminka se – ne za mene, već za sebe. A ja? Naučio sam da volim svoju svakodnevicu. Jer ona nije dosadna – ona je život koji smo stvorili zajedno.
Znate onu izreku:
“Srećna žena – srećna kuća”?
Kod nas se sada ta izreka svakodnevno potvrđuje.
Ne pravite moju grešku. Nekad je trava u vašem dvorištu požutjela jer ste zaboravili da je zalivate.
