Moja trudna supruga umrla je od COVID-a nakon što su liječnici spasili našu djevojčicu – Tri dana poslije potpisao sam dokumente kojima se odričem naše kćeri

Michael je u samo nekoliko dana izgubio suprugu i istovremeno postao otac djevojčice koja se borila za život. Slomljen tugom, strahom i neizvjesnošću, donio je odluku zbog koje će se godinama kasnije kajati. Tek nakon mnogo vremena jedna fotografija natjerala ga je da se suoči s kćerkom koju je ostavio onda kada mu je bila najpotrebnija.

Michael je tokom pandemije izgubio trudnu suprugu Rebeccu, dok je njihova kćerka Sophie spašena hitnim carskim rezom u 29. sedmici trudnoće. Prestravljen njenim zdravstvenim stanjem i vlastitim gubitkom, samo nekoliko dana nakon suprugine sahrane potpisao je dokumente kojima se odrekao roditeljske odgovornosti. Sophie su kasnije usvojili Laura i James, par s iskustvom u brizi o teško bolesnoj djeci. Pet godina poslije Michael je dobio njenu fotografiju i prvi put se otvoreno suočio s razlozima zbog kojih je otišao.

Rebecca je imala 27 godina i bila u gotovo sedmom mjesecu trudnoće kada je dobila temperaturu. Ona i Michael pripremali su sobu za djevojčicu kojoj su već odabrali ime Sophie. Zidovi su bili obojeni u blijedožuto, odjeća složena po veličinama, a iznad nedovršene kolijevke visjele su papirnate zvijezde.

Za samo nekoliko dana Rebeccino stanje naglo se pogoršalo. Test je pokazao COVID, a Michael zbog tadašnjih ograničenja nije mogao dalje od bolničkog ulaza. Posljednji put vidio ju je na nogama dok ju je medicinska sestra odvozila u invalidskim kolicima.

Nakon nekoliko videopoziva nivo kisika u njenoj krvi postao je toliko nizak da su je ljekari morali sedirati i priključiti na respirator. Prije posljednjeg razgovora Rebecca je od supruga tražila jedno obećanje: da Sophie nikada neće odrastati misleći da ju je majka svojevoljno napustila.

Majka i kćerka borile su se na različitim spratovima bolnice

Kada su i Rebecca i beba postale životno ugrožene, ljekari su izveli hitan carski rez. Sophie je težila manje od kilogram i po i nije mogla samostalno disati. Kasnije je utvrđeno i krvarenje u mozgu, a porodica je upozorena na mogućnost trajnih poteškoća s disanjem, hranjenjem, kretanjem i razvojem.

Devet dana Michael je pratio dvije paralelne borbe. Rebecca je na jednom spratu bila priključena na aparate, dok se njihova prijevremeno rođena kćerka na drugom borila za život. Njih dvije nikada nisu uspjele fizički dodirnuti jedna drugu.

Kada je Rebeccino stanje postalo bezizlazno, Michael je uz njen krevet stavio Sophienu fotografiju i rekao joj da je djevojčica živa i da je dobila ime koje je željela. Obećao joj je da će brinuti o njihovoj kćerki. Rebecca je umrla malo prije zore.

Strah je odredio odluku koju je kasnije drugačije vidio

Nakon suprugine smrti Michael je prvi put dotakao Sophie kroz otvor inkubatora. Djevojčica mu je stegla prst, ali se on povukao. Tokom narednih dana slušao je o kisiku, sondi za hranjenje, lijekovima, fizikalnoj terapiji, neurološkoj njezi i stalnim pregledima koji bi joj mogli biti potrebni.

U isto vrijeme bio je bez posla, roditelji su mu živjeli daleko, a Rebeccini roditelji bili su stari i bolesni. Socijalna radnica upozorila ga je da ne donosi trajnu odluku dok je pod snažnim utjecajem tuge i šoka.

Ipak, tri dana nakon Rebeccine sahrane vratio se u bolnicu i potpisao dokumente kojima se odrekao roditeljske odgovornosti. Kasnije je priznao da objašnjenje kako Sophie zaslužuje sposobnije ljude nije bilo cijela istina.

Pet godina kasnije stigla je fotografija

Narednih pet godina nije imao pravo kontaktirati bolnicu niti tražiti informacije o Sophie. Njena soba u njegovoj kući ostala je gotovo netaknuta, sa žutim zidovima, praznom kolijevkom i odjećom koju nikada nije nosila.

Kada je djevojčica napunila pet godina, iz agencije za posvajanje stigla je omotnica. U njoj je bila fotografija Sophie u malim invalidskim kolicima, s ružičastim naočalama, žutom haljinom, kisikovom cjevčicom i crvenim balonom u ruci. Smijala se.

Uz fotografiju je stiglo objašnjenje da je gotovo pet mjeseci provela na intenzivnoj njezi. Krvarenje u mozgu dovelo je do cerebralne paralize, imala je hroničnu bolest pluća, koristila sondu za hranjenje i trebala pomoć u većini svakodnevnih aktivnosti. Nije samostalno hodala i govorila je samo nekoliko riječi, ali je razumjela gotovo sve.

Nova porodica sačuvala je priču o Rebecci

Laura i James prvo su brinuli o Sophie, a zatim je i usvojili. Michael je čitajući pismo shvatio da su oni bili prisutni u trenucima od kojih je on pobjegao: tokom operacija, poteškoća s disanjem i svakog malog napretka.

Posebno ga je pogodila Laurina poruka da Sophie zna da je imala drugu majku koja ju je voljela prije rođenja i da joj nikada nisu dopustili da pomisli kako je bila neželjena. Time je ispunjeno upravo ono što je Rebecca posljednje tražila od Michaela.

Te večeri napisao je pismo svojoj biološkoj kćerki. Ispričao joj je o majčinoj plavoj haljini, žutoj sobi, njenom imenu i Rebeccinoj radosti tokom trudnoće. O sebi nije pokušao napraviti plemenitiju verziju događaja. Napisao je da je bio slomljen, nezaposlen i prestrašen te da nije uspio ostati uz nju.

Agencija je pismo sačuvala za vrijeme kada Sophie bude dovoljno velika da sama odluči želi li ga pročitati. Michael je nakon toga počeo dobijati po jednu fotografiju godišnje jer su Laura i James odlučili da ih šalju.

Na jednoj od kasnijih fotografija sedmogodišnja Sophie sjedila je uz klavir dok joj je Laura pomagala da rukom dodiruje tipke. Invalidska kolica bila su pored nje, kisik joj je i dalje bio potreban, ali se ponovno smijala.

Michael te fotografije čuva uz Rebeccin vjenčani prsten. Godinama je vjerovao da je odlazak bio način da Sophie dobije bolji život. Kasnije je vlastitu odluku počeo posmatrati drugačije: Rebecca se borila dok više nije mogla, Laura i James ostali su uz Sophie kroz godine zahtjevne njege, dok je njega od kćerke udaljio strah koji tada nije znao savladati.