U današnjem članku vam donosimo emotivnu priču o dvije sestre koje su cijelog života vjerovale da im je otac poginuo dok su bile male. Nakon majčine smrti pronašle su zaključanu kutiju punu pisama koja je isti čovjek slao gotovo četiri decenije, moleći da mu dopusti da upozna svoje kćerke. Jedan telefonski poziv otkrio je porodičnu tajnu koja im je potpuno promijenila pogled i na oca kojeg su smatrale mrtvim i na majku kojoj su bezuslovno vjerovale.
Jelena i njena sestra Marina odrasle su vjerujući da im je otac Petar poginuo u saobraćajnoj nesreći dok su bile male. Tek nakon majčine smrti, sređujući njenu kuću, pronašle su metalnu kutiju punu pisama koja je Petar slao gotovo četiri decenije. Posljednje pismo stiglo je samo sedam dana prije majčine smrti, a broj telefona ispisan na dnu doveo ih je do čovjeka za kojeg su cijelog života vjerovale da nije živ.
Jelena je imala četiri, a Marina dvije godine kada im je majka rekla da je njihov otac poginuo. O njemu se u kući rijetko govorilo. Ostalo je nekoliko fotografija i ime Petar, dok bi majka na dodatna pitanja uglavnom odgovarala da joj je povratak na tu temu previše bolan.
Sestre su takvo objašnjenje prihvatile. Majka se nakon toga nije ponovo udala i svoj život je posvetila njima, pa nisu imale razlog da sumnjaju u verziju porodične prošlosti uz koju su odrasle. Sve se promijenilo tek kada je majka preminula u 74. godini i kada su njih dvije počele sređivati njenu kuću.
Trećeg dana Jelena je na dnu ormara pronašla malu zaključanu metalnu kutiju. Ključ je bio zalijepljen ispod jedne ladice. Kada su otvorile kutiju, unutra nisu pronašle vrijednosti, već desetine pisama adresiranih na njihovu majku i potpisanih imenom Petar.
Ukratko: Pisma su pokazala da je Petar bio živ svih godina tokom kojih su Jelena i Marina vjerovale da je poginuo. Pisao je njihovoj majci, raspitivao se za kćerke i tražio priliku da ih vidi, ali odgovor nikada nije dobio.
Pisma su stizala godinama, a posljednje samo sedmicu prije majčine smrti
Najstarije pismo bilo je poslano prije 38 godina, upravo u periodu kada je, prema onome što su sestre znale, njihov otac navodno poginuo. U njemu je Petar molio da mu bude dozvoljeno da vidi djevojčice, bez obzira na ono što se dogodilo između njega i njihove majke.
Otvarajući jednu kovertu za drugom, sestre su shvatile da je Petar pisao svake godine, najčešće povodom Jeleninog rođendana. Raspitivao se o njihovom zdravlju, školovanju, fakultetu i kasnijem životu. Iz pojedinih pisama bilo je jasno da je dio informacija o njima dobijao preko zajedničkih poznanika.
Posljednja koverta nosila je datum svega sedam dana prije majčine smrti. U njoj je Petar ponovo tražio priliku da upozna svoje kćerke i napisao da ne može više živjeti sa saznanjem da one vjeruju da je mrtav. Na dnu pisma ostavio je broj telefona.
„Prošlo je trideset osam godina. Molim te, dozvoli mi da konačno upoznam naše kćerke. Ne mogu više živjeti znajući da one misle da sam mrtav.“
— Petar
Jedan telefonski poziv doveo ih je do oca
Jelena je skoro sat vremena držala telefon prije nego što je skupila hrabrost da pozove broj. Na drugoj strani javio se stariji muškarac. Nakon što je čuo njen glas, izgovorio je njeno ime i zaključio da su pronašle pisma.
Dva dana kasnije Jelena i Marina sjedile su preko puta osamdesetogodišnjeg Petra. Sa sobom je donio album u kojem su bile njihove fotografije iz školskih dana, sa fakulteta, pa čak i nekoliko fotografija sa Jeleninog vjenčanja.
Tada su prvi put čule njegovu verziju događaja. Petar i njihova majka imali su težak brak, a on je u periodu kada su djevojčice bile male imao problem s kockanjem i napravio velike dugove. Jedne noći ljudi kojima je dugovao novac došli su pred njihovu kuću i prijetili porodici.
Majka je otišla sa djecom, a Petar pokušavao vratiti dugove
Nakon prijetnji majka je uzela Jelenu i Marinu i otišla kod svojih roditelja. Petar je ubrzo otišao u inostranstvo, gdje je godinama radio kako bi vratio dugove. Njihova majka u međuvremenu se preselila i ljudima rekla da je Petar poginuo.
Kada se nekoliko godina kasnije vratio i pokušao pronaći kćerke, prema njegovim riječima, majka mu je zaprijetila da će im ispričati sve o njegovom kockanju ukoliko im se približi. Petar je rekao da se povukao jer se stidio onoga što je ranije radio i vjerovao da će djevojčice bez njega imati mirniji život.
Važan trenutak: Kada ga je Marina pitala zašto je čekao 38 godina, Petar je priznao da je u početku mislio da ih štiti, ali da je kasnije shvatio da se zapravo nije imao hrabrosti suočiti sa situacijom.
Za Jelenu je otkriće bilo teško svesti na jednostavno pitanje krivice. Nije mogla zanemariti Petrovu odluku da se godinama ne bori za kontakt s njima, ali ni činjenicu da im je majka uskratila mogućnost da same odluče žele li ga upoznati. Istovremeno je majčinu odluku posmatrala i kroz okolnosti u kojima je ostala sa dvije male djevojčice, dugovima i prijetnjama povezanim s Petrovim kockanjem.
DNK test potvrdio je očinstvo, ali odnos su morale graditi ispočetka
Sestre su kasnije uradile DNK test, koji je potvrdio da je Petar njihov otac. Susret ipak nije mogao izbrisati 38 godina odvojenosti. Nisu odmah postali bliska porodica, ali su počeli da se viđaju.
Petar je prvi put upoznao svoje unuke. Kada je Jelenina kćerka sjela pored njega, zaplakao je toliko da je morao izaći iz prostorije. Jelena priznaje da ga ni danas ne naziva uvijek „tata“, jer je tu riječ tokom cijelog života vezivala za čovjeka kojeg je zamišljala, a ne za osobu koju je upoznala tek u odrasloj dobi.
Ipak, odlučila je da sama odredi kakav odnos želi imati s njim. Svih 38 pisama i dalje čuva kao trag godina tokom kojih je jedna porodična tajna određivala živote dvije sestre. Prošlost ne mogu promijeniti, ali Jelena ne želi da odluke njihovih roditelja nastave odlučivati o odnosu koji danas imaju priliku graditi.
