Na rubu malenog grada u Alabami, gdje se asfalt lomio pod točkovima i gdje su stara stabla brijestova bacala svoje tamne sjenke na zapuštene verande, stajala je jedna kuća.
Nekada je bila bijela, a sada se boja ljuštila u tankim slojevima, dok je trijem škripao na svaki korak. Iako je izgledala kao da je vrijeme u njoj stalo, u njenim zidovima i dalje je kucalo srce.
U toj kući živjela je Evelyn Carter, žena srednjih godina, udovica sa umornim očima, ali rukama koje su još uvijek znale kako se pravi kukuruzni hljeb i kako se tješi bez riječi. U njenom životu sve je bilo mirno i jednolično, dok se jedne hladne oktobarske zore nije sve promijenilo. Kada je otvorila vrata, spremna da izbaci ostatke večere, ugledala je prizor koji joj je promijenio život. Na pragu su sjedila trojica dječaka, blatnjavi, bosi, umotani u stari izlizani pokrivač. Ćutali su, ali njihove oči su govorile sve. Evelyn nije tražila objašnjenja, samo ih je pitala: „Kada ste zadnji put jeli?“
- Najstariji, Caleb, imao je jedanaest godina, nosio je na sebi ožiljke i stisnutu šaku spremnu da se brani. Uz njega je bio Drew, tiši i zamišljeniji, a najmlađi, Jamie, imao je šest godina i još uvijek je u tišini grizao palac, ne izgovarajući ni jednu riječ. Njihova prošlost bila je nejasna; o roditeljima se šaputalo po ulicama, ali jedno je bilo sigurno — svijet ih je odbacio. Samo Evelyn nije.
Iako je živjela skromno, radeći kao peračica posuđa i boreći se sa malom ušteđevinom, odlučila je da im pruži dom. Njena kuća više nije bila tiha. Umjesto toga, ispunila ju je dječija galama, smijeh, plač i lom tanjira. Evelyn je dala svoju sobu dječacima, šila im obuću od starih tkanina i kuhala supe koje je razvlačila vodom, ali uvijek dodavala ljubav. Komšije su je gledale sa sumnjom i postavljale pitanja zašto pomaže „tuđoj djeci“. Njihove riječi nije slušala, odgovarala je: „Djeca ne biraju boju kože. Samo trebaju nekoga ko će ih voljeti.“
Godine su prolazile. Dječaci su rasli, i s njima njihovi problemi. Caleb se često vraćao kući krvav jer je branio čast žene koja ih je prihvatila. Drew je bio sklon iskušenjima, jednom je pokušao ukrasti čokoladicu. Jamie, tihi i povučeni dječak, pratio je Evelyn u stopu i učio da čita iz Biblije, koju je ona svake nedjelje otvarala na svojim koljenima. Kada je Caleb jednom došao pretučen, Evelyn mu je tiho rekla: „Mržnja viče, sine. Ali ljubav viče jače.“
Kako su dječaci odrastali, tako je Evelynino tijelo počelo slabiti. Dijabetes i starost lomili su je, ali su joj oni vraćali dug — kosili su travu, pomagali starijim komšijama, trudili se da je rasterete. Kasnije je svaki od njih krenuo svojim putem: Caleb u vojsku, Drew u Chicago, a Jamie je zahvaljujući stipendiji upisao fakultet. Na rastanku mu je Evelyn rekla: „Bez obzira gdje ideš, ti si moj sin.“
- Godine su prolazile, a ona je ostajala sama u sve trošnijoj kući, primajući tek pisma i povremene kartice. No onda je stigla najveća kušnja. Pred apotekom se srušio mladić, a okolnosti su je okrivile za njegovu smrt. Suđenje je bilo nepravedno, tužilac neumoljiv, branilac slab, a u sudnici nije bilo nikoga da je podrži. Dok je slušala presudu, šapnula je Bogu da samo čuva njene dječake.
I tada se pojavio glas iz zadnjeg reda: „Vaša časti, ako mogu.“ Bio je to Jamie, sada odrastao i uspješan čovjek. Predstavio se kao njen sin i iznio dokaz — snimak koji je razotkrio pravog krivca. Sud je morao promijeniti odluku i Evelyn je oslobođena. Jamie je prišao, uzeo je za ruku i rekao: „Nisi valjda mislila da sam zaboravio?“
Ubrzo su se vratila i druga dvojica. Caleb u uniformi, Drew iz Chicaga. Svi su ponovo sjeli za isti sto, ali ovaj put kao odrasli ljudi. Evelyn je tada shvatila da je njen život, iako pun boli i nepravde, bio ispunjen najvažnijim — ljubavlju koju je sijala i koja joj se vratila. Kada je Jamie zagrlio i rekao: „Ne, mama, ti si meni dala moj život,“ ona je znala da porodica ne mora uvijek dolaziti iz krvi. Nekada dolazi iz odluke da se voli.
I tako, na kraju, Evelyn nije dobila samo sinove, već i dokaz da ljubav može nadjačati sve — godine, boju kože, pa čak i sudbinu. Jer ono što se jednom posije, bez obzira koliko vremena prošlo, uvijek urodi plodom
