Široka paleta uloga koje krase blistavu karijeru Aleksandra Srećkovića Kubure služe kao odraz njegove predanosti profesiji koju je prihvatio još u svojoj mladosti. Nakon što se isprva pridružio orkestru kao violončelist, ovaj dugogodišnji član Narodnog kazališta svoj je pravi poziv otkrio u predstavi “Običan čovjek”, shvativši da je pozorišna scena upravo to okruženje za iskazivanje svog talenta.
Kroz uskrsnuće različitih likova u više žanrova, nedvosmisleno je pokazao svoju snagu. Dok uživa u reakciji publike na njegovu posljednju ulogu u uzbudljivom špijunskom filmu “Vera”, u intervjuu za TV Ekran zadubljuje se u obrazloženje redatelja koji ga često postavljaju kao antagonista. Uz to, otkriva anegdote iza kulisa vremena koje je proveo na snimanju nadolazeće komedije “Lako je Raletu”.
Daje li glumci negativca u filmu kao što je “Vera” glumcima doista dodatnu inspiraciju? Ovaj film predstavlja još jednog antagonista koji će osvojiti publiku. Što se tiče lika, moj fokus leži na kalibru koji posjeduje, a ne na njegovoj kategorizaciji. Moralna dispozicija lika unutar određene pripovijesti nema prevashodnu važnost. Umjesto toga, ono što me zadivljuje je istraživanje kako se ovaj lik može konstruirati unutar mene, različite komponente koje su potrebne i razina težine koju predstavlja. Iako često prikazujem antagonističke uloge, svjesno se trudim, i vjerujem da sam u tome uspješan, da izbjegnem ponavljanje. Repliciranje prijašnjih izvedbi zamorno je, ne samo za publiku nego, što je još važnije, za mene samoga. Prikaz žestokog nasilja u kojem glumi Jovana Stojiljković zaista je izvanredan.
Postoji li metoda za snimanje scena silovanja i brutalnosti bez nanošenja štete kolegici? Kada je riječ o stvaranju realističnih scena, profesionalnost je ključna. Naš glavni fokus je na točnosti, istinitosti i uvjerljivosti, a prioritet je i sigurnost svih uključenih. Uostalom, bavimo se snimanjem filmova, pa je ključno da sve izgleda autentično. Nude li scenariji s povijesnom tematikom veći interes i zahtijevaju li više angažmana i pripreme od glumaca? Kada je u pitanju portretiranje povijesnih osoba, postoji povećana razina odgovornosti u načinu na koji se one prikazuju. Međutim, ova odgovornost je uravnotežena obiljem dostupnih informacija, posebno za brojke iz nedavne prošlosti. Prikazivanje stvarnih likova može donekle ograničiti kreativnu slobodu glumca. Važno je prepoznati da stvari nisu samo crno-bijele; povijesne osobe imaju i pozitivne i negativne aspekte svog karaktera. U razgovoru o negativcima, značajni primjeri uključuju “Kalkanski krugovi”, “Tajne nove loze” i “Južni vetar”.
Što mislite koji su ključni čimbenici u osiguravanju ovakvih uloga? U području likova koji se smatraju nemoralnima, poremećenima ili agresivnima, kao i onih koji se obično smatraju pozitivnima, postoji širok niz raznolikosti i razlika. Potencijal za istraživanje je ogroman. Oni koji posjeduju vještinu i sklonost da se bave umjetnošću igranja, čak i unutar ovakvih tipova likova, imaju sposobnost zaokupiti pozornost redatelja. To je možda sigurniji put prema učinkovitom portretiranju takvih likova. Glumac mora preuzeti odgovornost da sebi, kao ni drugima, ne dopusti da svoj identitet oblikuju isključivo na temelju mnoštva uloga koje preuzimaju. Slično tome, ne treba zanemariti vaše poznavanje komedije. Kako biste opisali svoje iskustvo s novim likom u emisiji “Lako je za Raleta”? S obzirom na to da sam prethodno uživao u gledanju originalne serije, moram priznati da je prošlo dosta vremena otkako sam je posljednji put gledao. Kako bi moja izvedba, kao i izvedba ostatka ekipe, ostala neokaljana utjecajem originala, odlučili smo pristupiti tekstu kao da je potpuno nov i nedirnut.
Prihvaćajući vlastite jedinstvene kulturne perspektive i mentalne karakteristike, različite od američkih, usvojili smo kazališni princip. Kao rezultat toga, nadolazeća serija će se nedvojbeno razlikovati od svoje prethodnice, a po mojoj osobnoj procjeni čak i superiornija. Jeste li na snimanju “Slatkih boli” s Andrijom Miloševićem više uživali tada ili sada radeći na “Raletu”? Snimanje postaje ugodno iskustvo kada je tim strastven i vješt u svom zanatu, bez obzira na razinu uloženog truda. Radost proizlazi iz iskrene ljubavi prema poslu, druženja među kolegama i težnje za kreativnošću. Naš se užitak proteže i na trenutke na ekranu i izvan njega, jer kreativni proces traje čak i nakon što se kamere prestanu vrtjeti. Uživate li podjednako u snimanju misterija poput “Bilježnice profesora Miškovića” u kojoj također imate ulogu u nadolazećoj sezoni?
Putovanje na koje je ova jedinstvena priča povela i kreatore i publiku uistinu je fascinantno. S velikim iščekivanjem zadubio sam se u nove epizode, samo da bih otkrio da se priča odvija na neočekivane i izvanredne načine. Ova nekonvencionalna pripovijest pružila je uzbudljivo iskustvo tijekom kreativnog procesa. Unatoč izazovima snimanja na raznim lokacijama, podnošenja noćnih snimanja na hladnoći i borbe s visokim dnevnim temperaturama, gledajući unatrag, shvaćam da su te prepreke učinile jedan od najupečatljivijih i najuzbudljivijih projekata. Putem smo podijelili bezbroj trenutaka radosti i smijeha. Prošlo je skoro trideset godina od izlaska vašeg debitantskog filma “Ni na nebu ni na zemlji”.
Kako se industrija razvijala od tada, kako ste postali sigurniji u svoj zanat? Nije postojao pojedinačni trenutak spoznaje, već postupni proces koji me doveo do glumačkog puta. Od početka sam imao jaku želju baviti se ovim zanatom, ali trebalo je vremena da otkrijem svoju nišu i prihvatim unutarnji poziv. Bilo je bitno uspostaviti duboku vezu i steći duboko razumijevanje. I upravo smo to postigli. Već smo neko vrijeme nerazdvojni najbolji prijatelji. Što vas je potaknulo da se nakon završene srednje škole, s obzirom na glazbeno-matematičko obrazovanje, posvetite glumačkoj karijeri? Od trenutka kad sam stupio na pozornicu kraljevačkog kazališta, osjetio sam duboku svrhu. Tamo sam, kroz snagu glazbe i svog violončela, otkrio svoj pravi poziv. Kad sam završio svoj prvi nastup, ne kao glumac nego kao glazbenik, shvatio sam da je to put kojem želim posvetiti svoj život. Jeste li se kroz glumu vratili u glavni grad?
Kao rođeni Beograđanin, u Kraljevo sam se preselio u djetinjstvu zbog očevih korijena iz tog grada. Moj obrazovni put obuhvaćao je osnovnu, srednju i glazbenu školu u Kraljevu prije nego što sam se 1991. godine vratio u Beograd kako bih nastavio studij. S 18 godina krenuo sam u ovo novo poglavlje svog života. Danas je Vaš nadimak, koji ste također ponijeli iz Kraljeva, poznat među mnogim pojedincima. Tijekom svoje završne primjedbe, Kubur je podijelio podrijetlo svoje kreacije, koje se može pratiti unazad do događaja tijekom njegovih osnovnoškolskih godina. Sve je počelo na satu povijesti kada je zaboravljena kapisla, koja je kao uspomena bila pohranjena u futroli, neočekivano puknula. Srećom, nitko nije fizički ozlijeđen, ali su se posljedice osjetile na Kuburovim ocjenama.
