Konflikt koji traje proteklih dana u Pojasu Gaze , je glavna tema u svim globalnim medijima. Izrael i Iran imaju dugogodišnji animozitet jedni prema drugima i nisu uspjeli uspostaviti bilo kakve sporazume ili saradnju. Nakon Islamske revolucije 1979. godine, teokratski režim u Teheranu se pozicionirao kao zaštitnik islama i na Izrael je gledao kao na prijetnju svojim vjerskim uvjerenjima.
Dvije nacije, koje se međusobno ne priznaju, eskalirale su svoje neprijateljstvo zbog nedavnih otkrića da Teheran tajno provodi nuklearni program. Izrael vjeruje da je krajnji cilj ovog programa stvaranje nuklearnog oružja, koje bi moglo predstavljati egzistencijalnu prijetnju Izraelu. Iako se vjeruje da Izrael posjeduje nuklearne kapacitete, on to nije potvrdio. Bloomberg je pokrenuo istragu kako bi otkrio kako su Izrael i Iran uspjeli izbjeći direktnu konfrontaciju upuštajući se u niz proxy bitaka, sličnih onima između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza tokom Hladnog rata. Iranska vlada je bila jasna u svom stavu protiv cionističkog režima, a ne protiv jevrejskog naroda, uprkos tome što palestinska izbjeglička kriza nije prisutna u Iranu, već u zemljama poput Libana, Sirije i Jordana. Prema njihovoj perspektivi, najoptimalnije rješenje palestinsko-izraelskog sukoba bilo bi uspostavljanje jedinstvene države koja bi obuhvatila sve pojedince koji žive na Zapadnoj obali, Izraelu i Pojasu Gaze.
Iako se prijedlog u početku čini nepristranim, bitno je razmotriti ključni dodatak – pravo svih palestinskih grupa koje su pobjegle s tog područja nakon poraza arapskih snaga 1948. da se vrate u svoju domovinu, što bi rezultiralo time da jevrejska populacija postane manjina. U 2006. godini, Hezbolah se uključio u sukob koji je u velikoj mjeri publiciran protiv Izraela, demonstrirajući impresivne ratne vještine. Nedržavna grupa je uspjela u određenoj mjeri napredovati i izazvala značajne probleme izraelskoj vojsci.
Arapsko proljeće u Siriji napredovalo je, krećući se od svog početka do jeseni i na kraju zime, dok je Tunis nazadovao u vladu koju karakterizira autokratija. Od trenutka kada je pobuna počela, režim Bashara al-Assada je odmah zatražio pomoć od Teherana. Potonji su bez oklijevanja ponudili podršku. U isto vrijeme, Hezbolah se uključio u novu administraciju, a Iran je radio na izgradnji vojnih i obavještajnih objekata u neposrednoj blizini Izraela.
Izrael je izvršio prilagođavanja na avionu F-35, omogućavajući mu da udari Iran bez potrebe za dopunom goriva. Od početka 2010-ih, Benjamin Netanyahu je izjavljivao svoju namjeru da uništi iranska nuklearna postrojenja. Ako odluči da postupi po svom planu, to bi izazvalo ono što je poznato kao “rat svih ratova”. To bi dovelo do toga da Iran napadne Izrael, da Sjedinjene Države zauzmu odbrambeni stav, a arapske nacije budu prisiljene da zauzmu stranu. Ako bi do izbora došlo, gotovo je sigurno da bi se Rusija pridružila Teheranu, a Kina bi mogla imati koristi od pružanja oružja objema stranama. Iako se očekuje da će sukob Izraela s Hamasom ostati relativno niskog profila, postoji šansa da se proširi na susjedne zemlje kao što su Sirija, Jordan i Liban. Ako se to dogodi, to bi moglo potaknuti Teheran da se više uključi u sukob.
