Ljubiša Samardžić neosporivo je jedan od najizuzetnijih glumaca u kinematografskoj povijesti sa naših prostora. Njegove uloge u filmovima i televizijskim serije i dan danas stječu ogromnu popularnost, a u nastavku ćemo se osvrnuti na područje njegovog osobnog života.
Ljubiša Samardžić, rođen 19. studenoga 1936. u Skoplju, pojavio se kao istaknuta ličnost jugoslavenske kinematografije, ostavivši trajan utjecaj kao glumac, redatelj i producent. Njegov angažman bio je toliko cjelovit da je bilo nezamislivo zamisliti bilo kakvo postignuće bez njegovog doprinosa. Njegovi nezaboravni nastupi i danas odjekuju. Podrijetlom iz obitelji rudara zaposlenih u rudniku “Jelašnica” kod Niške Banje, ova kultna osoba oživjela je likove poput Šurde, Boška s Petlovog brda i privremenog tate.
Poznata kao Smoki, ova osoba je dobila brojne pohvale za svoj izvanredan utjecaj. Jednako strahopoštovanje izaziva i njihova životna priča koja bi se lako mogla usporediti s filmom. Odrastao u obitelji koja se bavila rudarstvom, Ljubiša je proživio djetinjstvo obilježeno ekonomskim izazovima. Otac Drago radio je kao jamski tehničar u obližnjem rudniku „Jelašnica“, svega pet kilometara udaljenom od našeg doma u Niškoj Banji. Njegova je uloga zahtijevala ogroman fizički napor, a svaki dinar koji je zaradio služio je kao dokaz njegove nepokolebljive predanosti. Nažalost, danak koji je njegovo zanimanje uzelo na njegovu dobrobit pokazao se štetnim, što je dovelo do njegove smrti 1948. Kao rezultat toga, ostali smo sa skromnom obiteljskom mirovinom koja je, s obzirom na prevladavajuće okolnosti, jedva pokrivala naše osnovne potrebe, ostavljajući nema mjesta za ugodan život.
U intervjuu TV Vijestima iz 1973. godine, kako ga je snimio Yugopapir, prepričao je jalove pokušaje svoje majke da nađe posao. Preprodajom robe i svojim umijećem pletenja uspjela ih je uzdržavati uz oskudnu zaradu. Unatoč skromnim prihodima od svoje rudarske mirovine, nastavila je biti njegov nepokolebljivi stup podrške i divljenja, čak i nakon prerane smrti njezina supruga. Nakon prerane očeve smrti kad sam imao samo devet godina, težina siromaštva postala je golem teret. Kako sam sazrijevala, moja odlučnost da pomognem majci i pridonesem financijskoj stabilnosti naše obitelji se pojačala.
Između akademskih semestara posvetio sam vrijeme pomaganju ujaku u servisu pisaćih strojeva i preuzimanju uloge portira u cijenjenom hotelu “Srbija”. Iako su ti napori pružili određenu razinu pomoći, priznao sam njihova ograničenja. Odrastajući u teškom okruženju, razvio sam duboko uvjerenje da je rad neophodan za preživljavanje i da svako zanimanje zaslužuje najveće poštovanje. Svojom urođenom snalažljivošću majka je skovala sjajan plan: osnovati pekarnicu. Ljupkom gradu Niškoj Banji nedostajalo je slastičarnica, posebno tijekom užurbanih ljetnih mjeseci kada su turisti hrlili u ovo područje. Unatoč ionako velikim obavezama i financijskim obvezama, odlučila se prihvatiti mukotrpnog zadatka pripreme za polaganje majstorskog ispita. Prepoznajući hitnost naše situacije i shvaćajući da je to naš jedini način da ostanemo na površini, inženjer je brzo prošao ispit. Ubrzo je magistrirala i zaposlila se u baru smještenom u sklopu palate Milenković, odnosno hotela “Partizan”. Time je započelo naše zajedničko profesionalno putovanje.
Kao glavni fizičar i glavni katalizator dobio sam važnu ulogu na novoj poziciji. Uz ležerne igre s prijateljima Borom Japnecom, Đokom Ćuretom, Batom Šonom i Jugom Sirdljugom, šutali bismo loptu na grčkoj livadi i kupali se na našem voljenom mjestu na Nišavi u Ženevi. Činilo se da vrijeme prolazi bez napora. No, kada se pojavila potreba za preživljavanjem obitelji, odlučio se upustiti u posao, jamčeći stalan izvor prihoda na dnevnoj bazi. Svakodnevno sam skupljao prazne kese i odlazio u “Albatnicu”, mesto koje se nalazi kilometar i po od niške Civilne bolnice, da se prepustim ukusnom sladoledu.
Noseći težak teret vreća na ramenima, krenuo sam prema tramvajskoj stanici, nailazeći na nove prepreke pri dolasku. Postavilo se pitanje: trebam li potajno unijeti led u tramvaj ili potražiti suosjećajnog konduktera koji bi mi omogućio prolaz? Unatoč tome što su ga često označavali kao buntovnika, dirigent se odlučio kloniti sukoba i radije je izbjegavao sve potencijalne sukobe. Nakon što je čuo proteste putnika, kondukter je odmah zaustavio tramvaj, što je rezultiralo žestokim raspravama, pa čak i fizičkim obračunima po dolasku nadležnih. Unatoč mojoj osobnoj averziji prema borbama, kružile su glasine da sam na glasu kao pravi otpadnik. Dapače, čak sam u tom periodu upisao i boksačku akademiju uz Bracu Lozanovića.
Nastupao sam u poluteškoj kategoriji za drugu ekipu, često sparingujući sa Cvetičaninom, koji je trenutno direktor Pozorišta lutaka u Nišu. U međuvremenu je moja majka donijela odluku da proširimo posao. Osim asortimana kolača, sladoleda i limunada, okušali smo se u proizvodnji i prodaji peciva, mlijeka i bijele kave. Ovi razgovori o proširenju vodili su se u našem domu, koji je bio prilično udaljen od slastičarne. Stoga bismo svako jutro moja mlađa sestra, brat i ja šetali parkom, noseći kante, tave i lonce pune razne robe. Ponajprije kroz moj portret lika me je šira javnost prvi put upoznala, od milja me nazivajući nadimkom Smoki. U filmskom poslu koji vodi Boštjan Hladnik, preuzeo sam ulogu jednog od dvoje suputnika koji se upuštaju u avanturu odmora. Tijekom našeg putovanja susreli smo mladu ženu (Milena Dravić) odjevenu samo u kaput i bikini, koja je ispričala mučnu priču o tome kako su joj pokradene stvari i financije dok je bila na osvježavajućem kupanju. Sudjelujući zajedno s njima, ona sudjeluje u intimnim interakcijama s obje osobe dok se upuštaju u lopovluk u njezino ime. Samardžić se kasnije vratio glumeći isti lik u televizijskoj seriji “Smoki” četiri godine kasnije.
