Kad je riječ o uobičajenim stvarima, bio je kao i svako drugo dijete, ali kad je riječ o sportu, isticao se na nevjerojatan način. Nedavno sam razgovarao sa svojim prijateljem i kumom Aleksandrom, koji je igrao za Rad, a sada je trener omladinskog nogometa u Americi. Oboje imamo živo sjećanje na njega iz školskih dana, posebno one faze osnovne škole kada smo bili u istom razredu.
- Uvijek je bilo uzbudljivo kad je netko imao rođendan, pa makar padao i vikendom. U ponedjeljak bi donio kutiju čokoladnih banana i podijelio ih svim svojim prijateljima. Bilo je to nepisano pravilo među djecom. Kako je bilo družiti se sa slavnim tenisačem, iskusio je jedan Noletov prijatelj iz djetinjstva iz osnovne škole. U mladosti je Novak krenuo putem koji će ga dovesti do najvećeg tenisača u povijesti. Bojan je u razgovoru za Sportal.blic.rs otkrio Novakovo djetinjstvo i kako slava nije promijenila njegovu živahnu i razigranu prirodu. Iako je bio kao i svako drugo dijete u većini aspekata, njegova ga je strast prema sportu izdvojila. Bojan je nedavno razgovarao sa svojim prijateljem i kumom Aleksandrom, koji je igrao za Rad, a sada trenira juniorski nogomet u Americi.
Prisjetili su se školskih dana i prisjetili se nezaboravne faze djetinjstva kada su bili treći ili četvrti razred. Uvijek je bilo uzbudljivo kada je netko slavio rođendan, a čak i ako je bio vikend, Novak bi u ponedjeljak za sve prijatelje donio kutiju čokoladnih banana. Bila je to tradicija koja je unosila radost u njihove mlade živote.
- Ponedjeljkom bismo se okupljali oko banana, a pridružila bi nam se čak i Novakova mama. Došla nas je počastiti i donijela mali pehar. Činilo se da je to prvi trofej koji je osvojio tijekom vikenda; možda je već nešto osvojio, ali samo iz zabave. Da bi nas počastio, započeo je tradiciju donošenja čokoladica ponedjeljkom kad god bi pobijedio na dječjem turniru. Tako smo ostatak godine svakog ponedjeljka uživali u čokoladicama. Uzbuđenje je doseglo vrhunac kada je osvojio dva turnira i stigle dvije bombonijere. Uvijek je vladala razigrana atmosfera, a posebno kada nam je pozornost privukao jedan trofej – podsjećao je na Kip slobode, ali je umjesto baklje na vrhu imao loptu. No, jednog ponedjeljka nije bilo čokoladica, a mi smo s nestrpljenjem čekali.
Novak je na kraju priznao: “Pa, brate, izgubio sam ovaj turnir.” Nismo mogli vjerovati i u šali smo mu rekli: “Nemoguće da si izgubio”. Znali smo ga zafrkavati da uvijek nosi čokolade, šaleći se da je pobijedio samo zato da mi uživamo u slatkišima, a ne zato što mu je zapravo stalo do pobjede. Kao djeca, nismo puno razmišljali o tome kada je nastavio kući donositi trofeje.
- Djelovalo je nevino i nešto što smo jednostavno očekivali. Osoba o kojoj govorim bila je jedina osoba u mom poznanstvu koja je igrala tenis, sport koji je većini nas u to vrijeme bio nepoznat. Kako bi nas upoznao s igrom, u školu je donio male rekete kojima smo se bavili raznim igrama, poput udaranja rukometne lopte. Aktivno je sudjelovao uz nas, uključivši se u mnoštvo aktivnosti. U današnje vrijeme, kada bi netko spominjao ta iskustva, odmah bi se odgovorilo: “Ah, da, Novak je to napravio.” Zabavno je pomisliti da je bio kao i svako drugo dijete u našoj grupi – uz smijeh primjećuje Noletov prijatelj iz osnovne škole. Od 6. do 8. razreda pohađao bi školu prvih mjesec dana, da bi ostatak godine nestao. Vraćao bi se 10 dana prije kraja školske godine, uvjeravajući se da su mu ocjene uredne i da je uspješno završio sve nastavne zadatke. Za vrijeme zimskog raspusta viđali bismo ga dok je obilazio Banjicu, raspitivao se gdje smo i gdje radimo. U to je vrijeme upisao Akademiju Nikola Pilić u Münchenu.
Noletov osnovnoškolski prijatelj prisjetio se zajedničkog druženja, istaknuvši izniman akademski uspjeh nekolicine odlikaša koji su bili zaduženi za pripremu materijala za njega. Zanimljivo je da je unatoč izostanku iz škole uspio biti izvrstan u učenju, nadmašivši čak i one koji su je redovno pohađali. Prijatelj je također spomenuo školske sportske događaje, gdje je postizanje uspjeha donosilo veliki prestiž.
- Za omladinsku školu Rada igrali su mnogi učenici, među njima i Noletov prijatelj i Novak. Generacija je bila popunjena brojnim talentiranim sportašima, poput Filipa Filipovića koji je bio u VIII/2, odmah do njih. Bila je to usko povezana zajednica prijatelja, uključujući mnoge uspješne sportaše. Živo se sjećam da je naš razred imao tri osobe koje nisu zanimale sport. Oni bi uvijek stajali sa strane dok smo mi ostali igrali. Međutim, Novak, kao dobrodušan čovjek, pridružio bi nam se i netko od nesportski klinaca viknuo bi, evo ga!” Kada bi to čuo, Novak bi se brzo sakrio jer je znao da će ga izgrditi ako ga netko vidi kako igra nogomet. Brinuo se da se ne ozlijedi, a to je pod svaku cijenu želio izbjeći. Ali nije to lako objasniti 13-godišnjak zašto ne može igrati nogomet. Smislili bismo plan da ga pokrijemo, dopustimo mu da privremeno napusti teren, da bi se kasnije vratio i igrao nogomet s nama. Ovo je samo mali dio priča jedan od Novakovih prijatelja iz djetinjstva u razgovoru za S portal Blic.
