Milka Perićstarica iz Udbine, prepoznatljiva po slojevima kapa na glavi i neobičnim rečenicama koje su istovremeno izazivale smijeh.Ovo je priča o Milki…
Neki su se, gledajući snimke, možda nasmijali. Možda su se podsmjehnuli neobičnom izgledu, čudnim rečenicama, dvadeset kapa na glavi i rečenici “smeta mi sunce”. Drugi su je otpisali kao još jednu lokalnu ekscentričarku, osobu koja je, eto, samo malo “pomaknuta”. A treći su jednostavno – ignorisali. Nisu osjetili potrebu da zastanu, pogledaju dublje, zapitaju se. Ko je ta žena? Šta se krije iza tog pogleda punog nemira, iza tih riječi koje odjekuju kao šapat prošlih vremena?
Nakon njene smrti, osjećala sam da sam dužna razumjeti. Da pokušam proniknuti u priču te žene koja je ostala sama na margini društva, žene čiji je gubitak razuma imao uzrok, dubok i bolan. Jer svako ludilo ima svoje porijeklo, svaka duša koja je jednom gorjela, a onda utihnula, nosi tragove nečega što se moglo spriječiti. I bila sam u pravu – iza njene tišine skrivao se cijeli svemir tuge, hrabrosti, odricanja i nepravde.
Milka Perić nije oduvijek bila zaboravljena starica s kapama. Nekada je bila mlada, prelijepa djevojka iz malog mjesta Udbina, poznata po tome što je uvijek nosila crvenu boju. Kažu da je njen hod privlačio poglede, a osmijeh osvajao tišine sokaka. Živjela je tiho, ali dostojanstveno. Ali, kako to često biva s onima koji se ne uklope u kalupe društva, život je polako gasio jedno po jedno svjetlo u njenim očima. Na kraju, ostala je sama. I umrla je – baš onako kako je i živjela posljednjih decenija – u potpunoj osami.
Milka je dugi niz godina preživljavala u neljudskim uvjetima. Prezimljavala je bez pravog krova nad glavom, bez grijanja, često bez hrane. Imala je samo jedan obrok dnevno, i to zahvaljujući dobroti drugih, ali i tada je rijetko tražila pomoć. Odbijala je milostinju, jer je ponos bio jači od gladi. Bila je vatreni lokalpatriota – Udbinu nije htjela napustiti nikada, čak ni u najgora, najkrvavija vremena. Tokom “Oluje”, tada već zrela žena od 47 godina, nakratko je napustila svoje ognjište i otišla u Banju Luku, ali se već nakon desetak dana vratila. Vratila se tamo gdje joj je srce bilo ukopano.
Udbinu je poznavala do u detalje. Znala je svaku kuću, svakog čovjeka, svaku priču. I svi su znali nju. Generacije su odrasle slušajući o “baki s kapama”, gledajući je kako luta, skuplja stvari, razgovara sama sa sobom. Ali rijetki su znali kroz šta je sve prošla.
Robert Labrović, snimatelj i osnivač YouTube kanala TV Loki, bio je jedan od rijetkih koji je oslušnuo Milkinu priču. Zahvaljujući njemu, Milka je posljednjih godina života postala poznata javnosti. Snimci koje je objavljivao prikazuju staricu koja kroz bijes, ogorčenost, psovke i smijeh pokušava ostati čovjek. U trenucima kada bi dobila posjetu, Milka je blistala – bilo da nekog časti kafom, bilo da prima pismo ili mali dar. Svaka ta gesta za nju je bila dokaz da nije sasvim zaboravljena.
Život ju je lomio od ranog djetinjstva. Imala je samo 13 godina kada je izgubila majku. Otac joj se ubrzo oženio drugom ženom, a Milka je, sa samo 16 godina, počela raditi u lokalnoj pilani. Zbog svog lijepog rukopisa, prvo je radila kao pisarka, ali nakon jedne tragične i, po pričama mještana, sumnjive epizode u koju je navodno bio umiješan i direktor pilane, prebačena je na fizičke poslove. Godinama je, kao jedina žena među radnicima, trpjela zlostavljanje, strah i poniženja.
Pilana joj je dala baraku da živi u njoj jer nije imala prevoz do sela Tolići. Tamo je, tik uz muški toalet, proživljavala noćne more. U videima često govori o tučama, galami i strahu – o tome kako bi trčala i skrivala se u grmlju kada bi muškarci počeli da se tuku. Na poslu je doživjela i tešku nesreću – pila joj je uhvatila kosu i iščupala je. Taj trenutak bio je prekretnica. Izgubila je kosu, ali i ono posljednje što ju je držalo – svoj razum.
- Od tada, Milka je nosila kape. Desetine kapa. Nisu to bile modne sitnice, već štit, sigurnost, barijera između nje i svijeta. Postala je predmet ismjavanja. U pilani više nije mogla ostati i krajem osamdesetih otišla je u prevremenu penziju. Ali ni tada nije našla mir.
U posljednjih 25 godina promijenila je nekoliko napuštenih, oronulih objekata. Sve bez struje, vode, grijanja. U njima je spavala, skupljala smeće, odbačene predmete, živjela na margini. Ljudi su je sve više izbjegavali, a ona je sve više tonula u samoću.
Opština joj je ponudila mjesto u staračkom domu, ali Milka je to odbila. Bojala se da će izgubiti penziju od 1500 kuna, bojala se novog okruženja, nepoznatih ljudi. Dom joj je nudio jedan topli obrok dnevno – ostavljan na prozoru.
Labrović ju je upoznao 2013. godine, baš kada je snimljen viralni video u kojem se žali na sunce. Od tada su često razgovarali. U početku bi iz nje izbijali bijes i psovke, ali ubrzo bi se smirila, sjela na kafu i pričala kao da su stari prijatelji. Znala je sve – imena, događaje, datume. Bila je živa enciklopedija Udbine.
Jednom joj je neko rekao da je kao mlada radila kao hostesa na sajmu u Zagrebu za jednu švicarsku firmu. Tada je dobila sat na poklon. Milka je nosila tragove i svijetlih dana – ali o njima se sve rjeđe govorilo.
Živjela je u kući bez prozora, bez vrata, bez života. Stalno je govorila: „Žena je umrla u Beogradu“, misleći na vlasnicu te kuće. Ispostavilo se da je to bila njena tetka koja je izbjegla u Oluji. Njena braća i sestra su se, kako se vjeruje, odselili u Srbiju.
O majci je govorila s nježnošću, o ocu s gorčinom, a o maćehi – s mržnjom.
Uprkos svemu, u posljednjih devet godina života, Milka je dobila nešto čega ranije nije imala – pažnju nepoznatih ljudi. Ljudi koji su je gledali na YouTubeu slali su joj pakete hrane, odjeće, novac. Svaki put kad bi dobila kovertu, tražila je da plati kafu – nije voljela kad njoj neko plaća.
Milka Perić je umrla 2022. godine. Sahranjena je u porodičnoj grobnici u selu Tolići, opština Udbina. Pokop je finansirala opština. Sahranjena je dostojanstveno. Onako kako svaki čovjek zaslužuje.
Bilo bi lijepo vjerovati da je sada, konačno, pronašla mir. Da su se sve tuge istopile, da je ponovno ona djevojka u crvenom, bez tereta svijeta na leđima.
Jer, ako iko zaslužuje spokoj – to je bila Milka.
