Nažalost, praksa incesta i dalje je prisutna u društvu, uzrokujući nepopravljivu štetu pogođenim obiteljima. Upravo je to slučaj s obitelji o kojoj danas govorimo, a koja je dulje vrijeme bila uključena u unutarobiteljske odnose. Pojam incesta kod većine ljudi izaziva intenzivan osjećaj gađenja i odbojnosti, a povijesna dokumentacija otkriva da pojave takvih odnosa nisu bile rijetke.
Važno je priznati da je rađanje djece kao rezultat zajednica između blisko povezanih pojedinaca pojava koja se ponavlja kroz vrijeme. Značajno je da su incestuozni odnosi bili rašireni među višim slojevima društva, uključujući vladajuću klasu i imućne obitelji. Ipak, postoje dokumentirani slučajevi alarmantnih incidenata iu ruralnim područjima. Obitelj Vitaker pati od zbunjujućeg i zbunjujućeg mentalnog poremećaja zbog kojeg se ljudi često osjećaju dezorijentirano nakon susreta s njima.
Lorjen, Rai, Timi i razni drugi rođaci čine ovu jedinstvenu obitelj. Uz psihološke izazove, podnose i izrazito nepovoljne životne okolnosti. Primarni korijen njihovih mnoštva genetskih složenosti može se pratiti unazad do njihovih roditelja, koji ne samo da su dijelili vezu između braće i sestara, već su bili i prvi rođaci, što je rezultiralo dijeljenjem oba niza baka i djedova. U nedavnom podcast intervjuu, Mark Lait, redatelj dokumentarca o obitelji Whitaker, ispričao je svoj osobni susret s njima.
Sastanak je bio potpuna ludnica, a obitelj je pokazivala čudno ponašanje, poput skakanja očiju i lajanja na Laita i njegovu ekipu. Lait je podijelio incident u kojem je jedan od njih, nakon što se uključio u razgovor i pogledao u oči, naglo vrisnuo i odjurio, nenamjerno otkrivajući svoje gole gležnjeve dok su mu hlače skliznule. Lait je nadalje otkrio nužnost policijske pratnje tijekom njegovih kasnijih posjeta obitelji, naglašavajući težinu okolnosti. Obitelj Vitaker, poznata po svojoj dugoj povijesti miješanih brakova, pokazuje značajnu učestalost kognitivnih poteškoća i govornih mana u svojim redovima.
Naime, Ray Whitaker nema sposobnost uključivanja u konvencionalnu verbalnu komunikaciju i umjesto toga pribjegava nizu gunđanja i lajanja. Dok je znanje o ovoj osamljenoj obitelji i dalje ograničeno, nagađa se da bi Ray mogao biti pogođen neverbalnim autizmom treće razine. Jedan od blizanaca pogoršao je sklonost bolesti udajom za vlastitu rođakinju. Vjerojatnost da se obitelj susreće s atipičnim genetskim poremećajima povećava se četiri puta kao rezultat više generacija krvnog srodstva.
Koji su mogući ishodi kada se bliski rođaci uključe u rađanje? U publikaciji iz 2015. dr. Alex Prayson iz Nacionalnog vijeća za rehabilitacijsko obrazovanje izjavio je, prema izvješću Daily Maila, da osobe koje se vjenčaju s bliskim rođacima imaju veće šanse naslijediti DNK povezanu s autizmom ili sličnim problemima. U radu objavljenom na Mreži za istraživanje društvenih znanosti, dr. Pryson primijetio je da postoje zapanjujuće sličnosti u strukturi mozga i/ili abnormalnostima funkcija uočenim kod pojedinaca s autizmom i onih s inbred poremećajima.
Studije snimanja mozga otkrile su primjetne razlike u obliku i strukturi njihovih mozgova u usporedbi s tipičnim neurotipskim mozgovima koji se vide kod djece. Unatoč Rayevoj nesposobnosti verbalne komunikacije, on aktivno sudjeluje i pokazuje spremnost tijekom nedavnih intervjua. Kroz kombinaciju gunđanja, lajanja, kimanja glavom i gestikulacija, on učinkovito prenosi svoje odgovore na upite ispitivača.
Iako njegovi odgovori možda nisu jasni, vidljivo je da razumije pitanja i posjeduje znanje o točnim odgovorima, unatoč govornoj mani. Na primjer, kada je upitan o svom obroku, Ray učinkovito komunicira predstavljajući svoj sendvič osobi koja postavlja pitanje. Isto tako, kada ga pitaju o svom pokojnom bratu Freddyju, on odgovara gunđanjem i gestom prema obližnjem grobu, pokazujući svoje razumijevanje.
Nije jasno je li Reju službeno dijagnosticirano ovo specifično stanje. Iako mnoga djeca iz autističnog spektra u početku nemaju sposobnost verbalne komunikacije, većina će s vremenom razviti određenu razinu govora. Iako postoje rijetki slučajevi u kojima pojedinci ostaju neverbalni u odrasloj dobi, ti su slučajevi neuobičajeni i čine samo mali postotak slučajeva autizma u Sjedinjenim Državama.
Pojedinci sa stanjima kao što su autizam ili poremećaj pažnje/hiperaktivnosti često koriste tehniku senzornog uključivanja koja se naziva “stimming” kako bi pojačali svoja osjetilna iskustva. To uključuje izvođenje naglih pokreta ili proizvodnju glasnih zvukova. Može se primijetiti niz nekonvencionalnih ponašanja, uključujući lajanje, gunđanje, lupanje glavom, grickanje noktiju i druge jedinstvene geste.
U situacijama pretjerane stimulacije ili kada konvencionalne metode ne uspiju, pojedinci pribjegavaju ovakvim ponašanjima kako bi učinkovito upravljali i izražavali svoje emocije, navode stručnjaci. Točan uzrok autizma ostaje neutvrđen, iako znanstvenici pretpostavljaju da je rezultat kombinacije genetskih i okolišnih čimbenika.
