Danas postoji mnoštvo poznatih osoba koji krase pozornicu, a veliki broj njih nosi duboko tužnu priču unutar svog privatnog života. Ove priče posjeduju takav kinematografski potencijal da bi se lako mogle prevesti na filmsko platno, a jedna od takvih životnih priča je i priča Siniše Ubovića, koji godinama plijeni pozornost javnosti. Njegov uspon do slave može se pratiti unatrag do ključnog trenutka kada je dobio ulogu u televizijskoj seriji nakon što je napunio 35 godina.
U razdoblju koje je prethodilo njegovom usponu do slave, suočavao se s raznim teškim situacijama koje su ga natjerale da otvoreno prizna značajan dug od oko 30.000 eura, zbog čega je razmišljao o dubokom pitanju treba li si oduzeti život. Bio je jedan konkretan slučaj u mom životu koji je označio prekretnicu. Istraživao sam razne načine zabave, uključujući kazalište, radio i televiziju, ali često sam se osjećao nezadovoljno. Morao sam prihvatiti svaki posao koji bi mi se našao kako bih zaradio za život. Ova stalna borba natjerala me da posumnjam u vlastite sposobnosti i da se zapitam pripadam li doista ovoj industriji. Žudjela sam za priznanjem, da netko prizna moj talent. I onda se dogodilo. Kad sam napunio 35 godina, dobio sam glavnu ulogu u seriji Ljubiše Samardžića “Miris kiše na Balkanu”. Ovaj značajan trenutak pokrenuo je putovanje samospoznaje, koje me naposljetku dovelo do knjige Louise Hay koja mi je promijenila život.
Okolnosti su se tako posložile da su meni dale isključivu privilegiju da dobijem stipendiju od ove izvanredne žene. Siniša razmišlja o ovom susretu koji mu je promijenio život i nastavlja pripovijedati o svom putovanju. Nakon što sam primio njezin poziv, moja hitna briga bila je kako osigurati avionsku kartu. Kroz glavu su mi prolazile misli o posuđivanju novca ili podizanju kredita. No, u tom trenutku ukazala se zlatna prilika – uloga u predstavi. Redatelj Ljubiša Samardžić imao je samo jedan uvjet: moju nepokolebljivu prisutnost tijekom četiri mjeseca snimanja. Otprilike u isto vrijeme pružila mi se prilika za daljnje školovanje. Našla sam se rastrgana i odlučila sam se povjeriti Ljubiši izrazivši silnu želju da odem u Ameriku. Upozorio me da bi traženje ove prilike ugrozilo moju glumačku karijeru, ostavljajući me pred teškom odlukom da biram između glavne uloge koju sam dobio i prilike da odem negdje drugdje. Zanimajući se mojim željenim odredištem, ostavio me bez riječi.
Nakon što mu je objasnio da je moje sudjelovanje u javnoj predstavi nužno, on je to zanemario kao besmisleno, ustvrdivši da to na mene neće imati nikakvog utjecaja zbog mog glumačkog iskustva. No, već idućeg dana kontaktirao me produkcijski tim i dogovorio raspored prema kojem sam dobio 10 dana pauze za sudjelovanje u predstavi. Začudo, predstava je doživjela izuzetan uspjeh, što je rezultiralo time da sam dobio stipendiju. Ovaj incident vratio je sjećanja na njegove početne glumačke dane tijekom 1990-ih. Prijatelj ga je obavijestio o gradilištu u Novim Banovcima gdje se može zaraditi čisteći otpad i nanoseći sumpornu kiselinu na zidove kupaonice. Unatoč zahtjevnosti posla, ispunjavao ga je jer mu je omogućio zaradu za nabavku cigareta. Sljedeće godine prijavio se u vojsku, ali kad je došlo vrijeme prijemnog ispita, zatražio je od svog zapovjednika dopuštenje za opravdanje. Nažalost, ipak nije uspio položiti ispit.
Po završetku vojnog roka uputio sam se u Slovačku s ciljem puštanja korijena. Preuzimajući uloge i konobara i DJ-a, bio sam uvjeren da će ta tuđina postati moje stalno prebivalište. No, dogodile su se nepredviđene okolnosti koje su me navele da po peti put upišem studij glume. Tek sam 1996. trijumfalno završio studij. Razmišljanje o ovom pogledu na moju osobnu povijest osvjetljava otpornost koju sam održavao tijekom tih godina. Kako bismo se održali, oslanjali smo se na različite izvore prihoda, kao što su glasovni poslovi, kazališne predstave i sve druge prilike koje su se ukazale. Pritisak se pojačao 2001. dolaskom našeg prvog djeteta, jer ni supruga ni ja nismo imali stabilne plaće.
Otkako sam 2000. godine prešao u slobodne umjetnike, svaki mjesec bio je stalna borba da spojim kraj s krajem, neprestano preispitujući mogu li zadovoljiti potrebe svog djeteta. Često je novac bio rijedak, ali ja sam neumorno ustrajao. 2006. godine sam se odvažio i krenuo u poduzetničke vode otvorivši vlastitu pizzeriju. Nažalost, cvjetao je samo tri godine i ostavio me opterećenog ogromnim dugom od 30 tisuća eura. U tom trenutku zatekao sam se kako razmišljam o vrijednosti života. Unatoč izazovima, ostao sam odlučan i preuzeo sam dodatnu poziciju vozača tijekom kazališnog festivala. Nadalje, producent mi je ponudio da postanem njegov suradnik, s mojom osnovnom dužnošću da vozim međunarodne posjetitelje. Naglasio je da je zarada od ove uloge odigrala vitalnu ulogu u održavanju moje financijske stabilnosti.
U roku od nekoliko godina, glumac je uspio u potpunosti riješiti svoj dug. Svoj uspjeh pripisao je nesretnom udaru jer je neočekivano otpušten iz svoje uloge u showu. To ga je natjeralo da se upusti u brojne pothvate istovremeno, što mu je u konačnici omogućilo podmiriti preostali saldo. Na sreću, imao je sreću da je imao razumijevanje prijatelja koji su mu posuđivali novac bez nametanja rokova za vraćanje. Nakon što je konačno iskorijenio dug, obuzeo ga je golem osjećaj slobode, kako se u tom trenutku izrazio.
