Budući da je za svoj talent nagrađivan brojnim nagradama, rijetko je davao intervjue, izražavajući želju da zaštiti svoju privatnost, a ne da je komercijalizira. Mustafa Nadarević, voljeni glumac u bivšoj Jugoslaviji, dijelio je iskrenu vezu sa svojom publikom koja je ostala i nakon raspada države. Ulogom Izeta Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen, normalan” dodatno je učvrstio njegov status.

Štoviše, njegov osobni život bio je obilježen izazovima, uključujući muke koje mu je zadala baka i brak sa Slavicom, koja mu je tragično preminula na rukama. U ranoj fazi školovanja, glumačka karijera Mustafe Nadarevića započela je zapaženom ulogom Crvenkapice u školskoj predstavi u prvom razredu osnovne škole. Učiteljeva odluka da ga ustupi temelji se na njegovoj dužoj kosi i visokom glasu koji je podsjećao na djevojački.

Kako je napredovao u srednjoj školi, Nadarevićeva strast prema glumi se produbila, što ga je dovelo do toga da se pridruži amaterskoj kazališnoj skupini poznatoj kao “Viktor Car Emin”, čime je na kraju učvrstio svoj poziv u scenskoj umjetnosti. Mustafa Nadarević, rođen 2. maja 1943. godine u Banjoj Luci, plod je jedinstvene ljubavne priče između Mehmeda i Asje. Njihov put do ljubavi bio je buran, jer roditelji nisu odobravali njihovu zajednicu.

Ipak, prava ljubav ima načina da svlada prepreke, a oni su uspjeli prkositi izgledima i vjenčati se. Nažalost, njihova je sreća bila kratkog vijeka kada je Mehmed preminuo od tuberkuloze u dobi od 28 godina. To je ostavilo Asju, 22-godišnju udovicu, da sama odgaja mladog Mustafu. Asja je, suočena s financijskim poteškoćama, odlučila poslati Mustafu na studij u Zagreb. Unatoč kratkom boravku od samo godinu dana, to je razdoblje uvelike utjecalo na njegov pogled na svijet.

Po povratku u Bosanski Novi i završetku osnovne škole, preselio se u Rijeku kod bake i djeda. Duboka ljubav i entuzijazam za umjetnost glume. Mustafa je od malih nogu pokazivao izuzetan afinitet prema izvedbenim umjetnostima. Prvi pokazatelji njegovog urođenog talenta pojavili su se tijekom njegovih ranih godina u osnovnoj školi. Unatoč visokom glasu i dužoj kosi od svojih muških vršnjaka, odabran je da tumači simpatičnog lika Crvenkapice u školskoj produkciji.

Ova nekonvencionalna, ali šarmantna uloga označila je početak njegove žarke povezanosti sa svijetom glume. Tijekom školovanja u srednjoj školi, njegova strast prema umjetnosti nastavila je napredovati i rasti. Uključio se u amatersku kazališnu grupu “Viktor Car Emin” gdje se produbila njegova ljubav prema zanatu. Ono što je počelo kao obični hobi brzo se transformiralo u poziv koji će oblikovati tijek cijelog njegovog postojanja. Područje filma i televizije odigralo je značajnu ulogu u oblikovanju putanje njihove karijere.

Karijera Mustafe Nadarevića odlikuje se bogatstvom i raznolikošću, a svaka uloga koju je odigrao služi kao potvrda njegove nepokolebljive predanosti i duboke strasti prema glumačkoj umjetnosti. Zijahov izniman glumački talent posebno je došao do izražaja u tumačenju lika u čuvenom Kusturičinom filmu “Otac na službenom poslu” 1985. godine, uz Mikija Manojlovića i Mirjanu Karanović.

Ova uloga bila je samo početak njegovog uspjeha, jer je nastavio glumiti u nizu hitova uključujući “Glembajevi”, “Već viđeno”, “Gluvi barut”, “Kuduz”, “Puska za uspavljivanje”, “Ničija zemlja”. “, „Odmor u Sarajevu“, i još mnogo toga. Njegov lik nezaboravnog Izeta Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, uz Senada Bašića i Moamera Kasumovića, učvrstio je njegovo mjesto u sjećanju mnogih. Na dan majčine smrti zatekao se u predstavi. Nakon smrti moje majke, utjehu sam potražio u svijetu kazališta, uživljavajući se u osobnost lika.

To je služilo kao mehanizam za suočavanje, pružajući izlaz daleko od surovosti stvarnosti. Gluma mi je omogućila da se odvojim od vlastitog identiteta, ublaživši dio boli. Postizanje izvrsnosti u glumi zahtijeva određenu razinu predanosti, gotovo na rubu shizofrenije. Zahtijeva potpunu predanost uz istovremeno održavanje mentalnog blagostanja. Tijekom svog života, Mustafa je stupio u brak u tri odvojena navrata, a svaki brak je nosio svoju osebujnu priču.

Jasna mu je bila prva supruga, a imaju i kćer Nađu, koja je danas povjesničarka umjetnosti. Iako su brak okončali nakon osam godina, vezu su održavali preko kćeri. Snežana mu je bila druga supruga, s kojom je imao dvoje djece. Njihov sin Aša postigao je veliki uspjeh u svijetu sporta, dok se kći Nana trenutno bavi marketingom i radi na poziciji PR menadžerice u jednom prestižnom američkom kozmetičkom brendu. 25. travnja 2012. godine ušao je u treći brak sa Slavicom Radović, vrsnom dizajnericom kostima i scenografije.

Nažalost, njihova je ljubavna priča prekinuta. Slavica se desetljeće hrabro borila sa zloćudnim tumorom prije nego što mu je podlegla u Ljubljani 7. lipnja 2012. Glumac je bio duboko pogođen preranom smrću svoje partnerice, jer je naglo prekinuto njihovo 15-godišnje druženje. Glumac Nadarević u svojim osobnim memoarima rječito iskazuje nevjerojatnu sličnost umijeća življenja i umijeća glume.

Ipak, priznaje da je gluma u prednosti, jer čovjek može doživjeti višestruke smrti na pozornici, a da ostane živ. Nažalost, samom životu nedostaje ta sposobnost, jer kada netko jednom ode s ovog svijeta, nestao je zauvijek. Opstaje samo vještina preživljavanja, zajedno s dragim uspomenama. U okviru svojih autobiografskih razmišljanja, Nadarević otkriva i da je sa Slavicom raskrstio, zaprosio ju i pružio joj nepokolebljivu podršku tijekom njezine hrabre borbe s rakom dojke.

Moj fokus nikad nije bio na nečijoj vjerskoj pripadnosti, već na njihovoj ljudskosti, njihovoj sposobnosti prijateljstva, njihovoj iskrenosti i njihovoj sposobnosti povezivanja s drugima. Neki pojedinci koji imaju jaka religiozna uvjerenja mogu dati prednost svojoj vjeri iznad svega, odbijajući razmotriti alternativne perspektive. Međutim, važno je da prepoznaju da postoje i pojedinci iz mješovitih vjerskih pozadina koji život ne gledaju samo kroz leću vjere.

Tijekom odgoja kod svoje bake po majci, bio je prisiljen stjecati znanja o vjeri, unatoč nedostatku osobnog interesa za tu temu. Za vrijeme mog posjeta Bosanskom Novom, baka je inzistirala da navečer “učim”, što je značilo moliti se Bogu. Kao dijete bila sam iscrpljena cjelodnevnom igrom s drugom djecom i željno sam čekala vrijeme za spavanje. Međutim, moja baka nije razumjela i tjerala me da izdržim muku molitve. Iako čvrsto vjerujem u važnost vjere, ne smatram se ateistom.

Zanimljivo je da me moja druga baka nikada nije tjerala da idem u crkvu, ali ipak smo Božić i Uskrs slavili kod nje doma. Vrijedi napomenuti da je njen pokojni suprug bio musliman, ali smo svejedno svaku priliku grlili i obilježavali. Budući da sam komunicirao s pojedincima iz različitih vjerskih sredina, nikada nisam gajio nikakvu mržnju prema nekome samo zato što se njihova vjera razlikuje od moje.

Da mi se pruži prilika, ne bih se svjesno odlučio roditi kao Mustafa. Međutim, to je bila moja realnost i ja sam to prihvatio. Prihvatio sam aspekte svog odgoja koji su mi odgovarali i odbacio sam one koji nisu bili u skladu s mojim vrijednostima. Tijekom života čovjek nastavlja stjecati znanje i sazrijevati, a opet, uvijek ima još toga za naučiti prije smrti.