Dok su otac i troje djece mirno utonuli u san, majka je ostala dolje u kuhinji. Gordana Zec, sestra Aleksandre Zec, koja je zajedno s roditeljima tragično izgubila život u Zagrebu 1991. godine od ruku hrvatskog MUP-a, poznatih kao “Merčepovci”, hrabro je podijelila svoju potresnu priču za BBC na srpskom jeziku.
- Ispričala je stravičnu noć kada su joj brutalno ubijeni sestra, majka i otac, dok su ona i njen brat Dušan igrom sreće uspjeli preživjeti. Upravo te večeri spomenula je da su se okupili na obiteljskoj večeri i da očekuju dolazak gostiju koji se, nažalost, nisu pojavili. U gradu Zagrebu, kobne noći 7. prosinca 1991. godine, tragedija je zadesila obitelj srpskog podrijetla Zec. Počinitelji ovog gnusnog zločina bili su nitko drugi nego zloglasni “Merčepovci”, specijalna postrojba MUP-a RH, pod vodstvom Siniše Rimca.
Otac se s troje djece povukao u krevet, dok je majka ostala dolje u kuhinji. Gordana je, kao najmlađa, ležala u krevetu i slušala radijski program. Vrata njezine spavaće sobe stalno su bila odškrinuta. U kasnim večernjim satima došlo je do iznenadnog prekida jer je zvonilo na vratima. Već sam bio budan, a dok sam osluškivao, mogao sam čuti smetnju. Zaintrigiran, ustao sam iz kreveta i smjestio se na vrata.
- U tom trenutku sam ugledala Aleksandru, svoju sestru, kako stoji na ulazu u svoju sobu. Na trenutak me pogledala prije nego što je brzo pobjegla niz stubište. Gordana Zec, koja je svoje ispričala za BBC, a spominjala se iu nekim hrvatskim medijima, prepričala je ovaj posljednji susret. Po dolasku dvojice ili trojice uniformiranih ljudi, otac je odmah ustao iz kreveta, svjestan da su ga došli ispratiti negdje drugdje.
Prema Gordaninim riječima, roditelji su bili prisiljeni na tu situaciju. Otac je na brzinu obukao džemper, dok je majka nekontrolirano ronila suze dok su ga bosog ispraćali van. Prisutni su oca vrijeđali, naređujući mu da napusti prostorije, nazivajući ga i “Srbinom i četnikom”. Majka je pokušala poći s njim, ali su je odmah vratili u kuću, kako se sjeća. Gordana je hitro sišla niza stube. Izražavajući svoju bol, ispričala je: “U pokušaju da spriječim njezin odlazak, čvrsto sam je zagrlila…
- Bol koju osjećam je nevjerojatno intenzivna. “Javila mi je da će uskoro doći, ali ne prije nego što me odgurne u stranu”, ispričala je. Prema njegovom kasnijem priznanju, devetnaestogodišnji vojnik Siniša Rimac u dvorištu je u Mihajla Zeca ispalio dva hica. Gordana je u pidžami i bez ikakvih cipela žurno izletjela van. Odatle je promatrala odlazak hrvatskih snaga u bijelom kombiju, potpuno nesvjesna da su među njima njezina majka i sestra.
Gordana pripovijeda kako je užurbano prišla očevu beživotnom tijelu, a strah joj se pojačao kad je ugledala obilne količine krvi, zbog čega je brzo krenula prema susjedovoj kući. Gordana svjedoči da je presudnu ulogu odigrao njezin djed Božo, kojeg su od milja zvali, jer joj je otvorio vrata i brzo reagirao na bolnu vijest o očevoj smrti i bratu Dušanu koji je još u kući. Nakon što je prekrila beživotno tijelo njenog oca Mihajla, susjeda je ljubazno otpratila brata Dušana do njihove kuće, gdje su sa strepnjom čekali dolazak Hitne pomoći.
- Prema Gordaninim riječima, čim se ujutro probudila, po njih je stigla teta, a zajedno su obišle nekoliko kuća u potrazi za Aleksandrom, jer je Gordana čvrsto vjerovala da je ona prisutna u jednoj od njih. Tragičnim spletom događaja, Mariju i Aleksandru Zec, koje su još bile u pidžamama, otele su ubojice i odvele ih na zagrebačko Sljeme. Tamo su svezani, mučki ubijeni, a njihova tijela zakopana na obližnjoj deponiji smeća u blizini planinarskog doma Adolfovac.
Prema riječima Gordane Zec, s godinama se često naslućuje da će život postati lakši, no u stvarnosti se čini da je izazovniji. U svom sjećanju prisjetila se i zloslutne atmosfere koja se u tom razdoblju nadvila nad Zagrebom. Prisjeća se telefonske zvonjave i naglog prekida, nakon čega se ispred kuće pojavio kombi koji je brzo nestao. U sjećanju mu je ostala i majčina strepnja i duboka zabrinutost oca. U listopadu te godine bombardirani su Zagreb i Banski dvori, događaja kojeg se živo sjećala i shvatila kao pokazatelj kaotične situacije koja se odvijala.
- Usred ratnih nemira, Gordana i Dušan Zec donijeli su tešku odluku da sredinom 1992. napuste Zagreb i potraže utočište na selu kod svoje bake prije nego što se konačno presele u Banjaluka. Tijekom svog odrastanja, Gordana se živo sjeća da joj je najveća strepnja bila vezana uz mogućnost nesretnog događaja koji će zadesiti njezinu voljenu baku. Nažalost, navodi, ona je preuzela uloge i našeg oca i majke, ali i ujne i ujaka.
Gordana otkriva da je Baka Bosa, unatoč tragičnom stradanju srpskih roditelja u ustaškom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata, ostala nepokolebljiva u podršci sinovljevoj privrženosti Hrvatskoj i Zagrebu. Tijekom burnog raspada Jugoslavije bilo je uobičajeno da ljudi svoja prebivališta u Zagrebu mijenjaju za ona u Banjoj Luci. Gordana i Dušan nisu bili iznimka, jer su napravili ovu razmjenu i smjestili se u svoj novi dom. Od samog početka osjećali su pripadnost i sigurnost u ovom gradu, bez imalo sažaljenja, kako opisuje Dušan.
- Gordana je uspješno završila studij na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci i osigurala posao, dok je s dojučerašnjim poznanicima u Zagrebu prekinula sve veze. Hrvatska Fotografija koju je snimio Shahid Mehmod, dostupna na Panthermediji i Profimediji, prikazuje hrvatski krajolik. Unatoč nedavnoj gradnji spomenika obitelji Zec na Sljemenu od strane zagrebačke vlade i godišnjem obilježavanju Gordanina preminulog oca, majke i sestre u hrvatskoj javnosti, Gordana izražava skepsu u pogledu napretka hrvatskog društva.
Prema riječima Gordane, umjesto da se postigne pravda, u njoj tinja osjećaj nezadovoljstva i nezadovoljstva. Tijekom njihova odrastanja i sestra i njezin brat rijetko su govorili o bolnoj temi patnje njihove obitelji. Od početka je bilo teško nositi teret nošenja te slike. Kad ga dijete ugleda, vi ga pokušate gurnuti prema dolje, ali ono ponovno izroni na neočekivanim mjestima. Ona kaže da se svjesno trudila nastaviti ići naprijed, shvaćajući da je to bio neophodan način djelovanja.
- Zatim opisuje kako je izgradila zaštitnu barijeru oko sebe, odlučna ne dopustiti nikome da probije njezinu obranu. Gordana je trenutno zaposlena u Poreznoj upravi Banja Luka. Sretno je udana i ponosna majka triju kćeri, od kojih druga nevjerojatno sliči njezinoj sestri. “Ona ima tako nježne i zadivljujuće plave oči”, primjećuje.
Unatoč priznanju zločina pred istražnim sucem nekoliko dana kasnije, počinitelji ubojstva obitelji Zec nikada nisu odgovarali. Međutim, njihovo je priznanje proglašeno nevažećim zbog nepostojanja pravnog zastupnika. Siniša Rimac, jedan od umiješanih u ovaj gnusni čin, 2005. je osuđen na 8 godina zatvora za zločine nad Srbima u Pakračkoj Poljani 1991. U siječnju 2010. bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić smanjio je Rimcu kaznu za jedna godina.
