Ovaj odlomak istražuje iskustvo punoljetstva u bivšoj Jugoslaviji…
Na internetu se vrti jedan zadivljujući tekst koji može izazvati nostalgične uspomene kod onih koji pripadaju malo starijoj generaciji. Vrti se oko iskustava odrastanja u bivšoj Jugoslaviji, naglašavajući stvari koje su se nekada smatrale uobičajenim, ali su od tada doživjele neke promjene. U nastavku donosimo kompletan tekst na uvid.
Uprkos navikama naših majki da konzumiraju aspirin, jedu konzerviranu hranu, puše i rade do kraja trudnoće bez pregleda na dijabetes, rođene smo zdrave i uspjele smo preživjeti. Nadalje, u djetinjstvu smo se vozili u automobilima bez pojaseva i vazdušnih jastuka, i nismo bili obavezni da nosimo kacige dok smo vozili bicikle ili bili putnici u njima.
Nekada smo žeđ gasili vodom direktno iz baštenskog creva, izbegavajući boce koje smo kupili u prodavnici. Dijeljenje boce koka-kole, kole ili nara sa našim prijateljima bila je uobičajena pojava, i za čudo, niko nije doživio njihovu smrt kao rezultat. Prepuštanje sladoledima na bazi mlijeka, bijelom hljebu premazanom pravim puterom, slatkim koktelima i narom nije dovelo do debljanja, jer smo uvijek bili uključeni u aktivnosti na otvorenom.
Od svitanja do upaljenih uličnih lampi, prožimale su nas avanture iz djetinjstva. Upustili smo se u beskrajne igre žmirenja, graničara, lopova i policajaca, 1-2-3 kraljice, kauboja i Indijanaca i fantastičnih carstava koja su dočarali mladalački umovi. Naša mašta je divljala i nestajali smo satima, ostavljajući roditelje u stanju zbunjenosti. Bilo je to drugačije vrijeme, kada se blagi ukor smatrao dijelom odgoja, a ne činom okrutnosti. A u našem bezbrižnom svijetu problemi jednostavno nisu postojali.
Tokom našeg djetinjstva posvetili smo nebrojene dane konstruiranju improviziranih trkaćih ploča koristeći ostatke materijala pronađenih u podrumu ili šupi. Nepažljivo zumirajući niz ulice, blaženo smo zanemarili odsustvo kočnica. Kroz niz prevrtanja, lomova prstiju i kontuzija, na kraju smo stekli mudrost da ispravimo ovaj problem. Za razliku od neke djece koja su dočarala imaginarne pratioce, mi smo organski akumulirali prijatelje dok smo putovali kroz život.
Tokom našeg školovanja, problemi koncentracije nisu bili zabrinuti. Nije bilo potrebe da uzimamo lekove protiv hiperaktivnosti. Odsustvo školskog psihologa i predanog nastavnika nije omelo našu sposobnost da uspješno diplomiramo. Nadalje, nije bilo prisustva dilera droge koji su prodavali supstance u blizini školskih prostorija.
Nekada su naše mogućnosti zabave bile ograničene; nema Playstation, Nintendo, Xbox ili bilo koje video igre. Imali smo samo dva televizijska kanala, a drugi je bio dostupan samo popodne. Video snimači, “surround zvuk”, mobilni telefoni, kompjuteri, internet i razgovori su bili nepostojeći.
Naš društveni krug činili su prijatelji s kojima smo često provodili vrijeme, izlazili i uživali u međusobnom društvu.
U našem djetinjstvu nesreće su bile česta pojava – padanje sa drveća, posjekotine od stakla i slomljeni zubi, noge ili ruke. Međutim, naši roditelji nikada nisu pribjegli pravnom postupku. Bavili smo se aktivnostima poput igranja lukom i strijelom, gradnje snježnih utvrda, paljenja petardi za novogodišnje proslave i uživanja u bezbroj crtanih filmova. Zanimljivo je da smo iz svih ovih avantura izašli neozlijeđeni, bez ikakvih posljedica. Oslonili smo se na bicikle ili na svoje dvije noge da putujemo, nestrpljivo trčeći do kuća naših prijatelja, bilo da pozvonemo na vrata ili jednostavno uđemo da provedemo kvalitetno vrijeme zajedno.
Umjesto da nas spasu plaćanjem kaucije, naši roditelji su zauzeli stroži pristup kada smo se našli u pravnim problemima. Zapravo, njihova disciplina je često nadmašila disciplinu pravnog sistema.
U proteklih pola stoljeća doživjeli smo izuzetno produktivnu eru, koja je nadmašila bilo koju drugu u istoriji. Naše sadašnje generacije iznjedrile su najizuzetnije inovatore i istraživače koje poznaje čovječanstvo. Tokom ovog vremena, cijenili smo neprocjenjive darove slobode, sposobnost da učimo iz svojih grešaka, postignemo uspjeh i prihvatimo odgovornost. I kroz sve to, stekli smo mudrost da se krećemo i napredujemo u ovom svijetu koji se stalno mijenja.
Jeste li i vi dio te iste generacije?
Dobro urađeno! Vrijedi razmisliti o tome da ovo podijelimo s drugim pojedincima koji su imali privilegiju da dožive autentično djetinjstvo, prije nego što su pravni sistemi i upravljačka tijela počeli da nameću smjernice našim životima. Moglo bi biti korisno da ovu poruku prenesete i svojoj djeci, omogućavajući im da steknu uvid u odgoj svojih roditelja.
Pozdrav generaciji i podignimo čaše u znak slavlja. Svaki pojedinac među nama sličan je anđelu, koji posjeduje usamljeno krilo koje nam omogućava da se uzdignemo samo kada smo obavijeni toplina zagrljaja.
