U današnjem članku vam pišemo na temu grešaka u vaspitanju koje se često prave iz najbolje namjere. Ovo je tekst koji podsjeća da ljubav nije uvijek dovoljna sama po sebi, već da način na koji se ona pokazuje ostavlja dubok trag na djetetovu ličnost.
Većina roditelja barem jednom izgovori rečenicu da samo želi da mu dijete bude sretno. Ta želja je iskrena i prirodna. Ipak, upravo iza nje se ponekad kriju postupci koji dugoročno mogu učiniti više štete nego koristi. Dijete ne pamti samo šta mu je rečeno, već i kako, kojim tonom, u kakvom raspoloženju i s kakvim pogledom. Sve to postaje dio njegovog unutrašnjeg svijeta.
Jedna od čestih grešaka je stalna kritika koja prelazi u etiketiranje. Kada dijete često sluša da je lijeno, problematično ili nesposobno, ono ne čuje poruku da treba promijeniti ponašanje, već da s njim kao osobom nešto nije u redu. Takve riječi se ne zadržavaju na površini. One se s vremenom pretvore u unutrašnji glas koji dijete nosi i u odraslu dob. Umjesto da kaže da je pogriješilo, ono počne vjerovati da je ono samo greška. Razlika između kritike ponašanja i napada na ličnost je ogromna, i upravo tu roditelji često nesvjesno prelaze granicu.
Još dublji trag ostavlja ignorisanje ili umanjivanje dječijih emocija. Rečenice koje odraslima djeluju bezazleno, poput toga da nema razloga za plakanje ili da svojim ponašanjem uzrokuje roditeljsku nervozu, djetetu šalju poruku da su njegova osjećanja teret. Dijete tada uči da emocije treba potisnuti, sakriti ili se zbog njih osjećati krivo. Kasnije to često postaje osoba koja teško prepoznaje šta osjeća, stalno se prilagođava drugima i ne zna postaviti zdrave granice. Emocije koje nisu priznate ne nestaju, one se samo povuku dublje.
- Prezaštićivanje je još jedna zamka koja se često pogrešno poistovjećuje s brigom. Roditelj koji stalno rješava probleme umjesto djeteta, uklanja svaku frustraciju i spašava ga od svake greške, zapravo mu šalje tihu poruku da ono samo nije sposobno. Dijete tada ne razvija otpornost, ne uči kako da se nosi s neuspjehom niti kako da se zauzme za sebe. Spolja može djelovati mirno i poslušno, ali iznutra raste osjećaj nesigurnosti. Ljubav koja ne ostavlja prostor za samostalnost može ugušiti razvoj.
Upoređivanje s drugom djecom je praksa koja rijetko donosi dobro. Kada dijete stalno sluša da je neko drugi bolji, uspješniji ili poslušniji, ono ne dobija motivaciju, već osjećaj manje vrijednosti. Takva poređenja često rađaju sram, zavist ili strah od greške. Dijete tada ne pokušava da bude najbolja verzija sebe, već se bori da dostigne tuđa mjerila. Vrijednost počinje vezivati za takmičenje, a ne za lični rast.
Posebno osjetljiva tema je ljubav koja se pokazuje samo kroz rezultate. Kada dijete dobija pohvale, pažnju i nježnost samo onda kada je uspješno, mirno ili ispunjava očekivanja, ono počinje vjerovati da mora zaslužiti ljubav. Greška tada postaje prijetnja, a ne prilika za učenje. U djetetovom umu se formira strah da će, ako pogriješi, izgubiti prihvatanje. Takva djeca često odrastaju s osjećajem da nikada nisu dovoljno dobra.
- Važno je razumjeti da nijedan roditelj nije savršen i da greške same po sebi nisu problem. Problem nastaje onda kada se one ponavljaju i kada ih niko ne preispituje. Svijest, spremnost da se zastane i razmisli, već je veliki korak. Dijete ne treba roditelja koji sve radi savršeno, već onog koji je prisutan, koji sluša i koji je spreman da se mijenja.
Najzdravije okruženje za razvoj dječije ličnosti nastaje tamo gdje postoji ravnoteža. Toplina bez popuštanja svemu, granice bez straha i poštovanje dječijih emocija bez njihove kontrole. U takvom prostoru dijete uči da vrijedi, da smije pogriješiti i da je voljeno čak i onda kada nije savršeno. To je temelj na kojem se gradi stabilna i sigurna ličnost
