U današnjem članku pišem o jednoj tihoj, često neprepoznatoj boli koja se nosi iz djetinjstva u odrasli život. Ovo je tekst nastao iz želje da se mnogi prepoznaju bez srama, krivice i dramatizacije, već s više razumijevanja prema sebi.
Postoje oblici trauma koje društvo lako uočava i imenuje, poput fizičkog nasilja ili otvorenog zlostavljanja. Međutim, postoji i iskustvo koje ostaje skriveno, jer nema vidljive tragove, a ipak duboko oblikuje čovjeka. Riječ je o emocionalnom zanemarivanju u djetinjstvu, koje se često pogrešno umanjuje samo zato što “nije bilo batina” ili “nije falilo osnovnih stvari”.
Mnogi odrasli ljudi koji su odrastali u takvom okruženju imaju nejasan osjećaj da im nešto nedostaje. Ne znaju to precizno opisati jer su roditelji formalno ispunjavali obaveze – hrana, odjeća, škola – ali su izostali toplina, emocionalna sigurnost i prihvatanje osjećaja. Dijete koje nije viđeno u svom unutrašnjem svijetu često odraste u osobu koja se stalno preispituje, ali ne zna zašto.
Jedan od najčešćih tragova ovakvog odrastanja je unutrašnja praznina. To nije obična tuga niti prolazna faza, već osjećaj kao da u čovjeku postoji prazan prostor koji se ne može lako popuniti. Čak i kada život objektivno izgleda stabilno, taj tihi osjećaj “nepotpunosti” ostaje prisutan jer emocije nikada nisu imale prostor da budu prepoznate i izražene.
- Uz to se često javlja i nelagoda u traženju podrške. Osobe koje su emocionalno zanemarene kao djeca imaju duboko usađeno uvjerenje da ne smiju biti teret drugima. Pomoć doživljavaju kao slabost, a bliskost kao rizik. Takav obrazac nastaje jer su u djetinjstvu učili da se snađu sami, bez emocionalnog oslonca.
Još jedan važan znak je nesiguran osjećaj identiteta. Teško je jasno znati ko si, šta želiš i gdje su tvoje granice ako te niko nije učio da su tvoje misli i osjećaji važni. Odrasla osoba tada često traži potvrdu izvana, boji se donošenja odluka i stalno sumnja u vlastite sposobnosti, čak i kada za to nema realnog razloga.
Zanimljiv, ali bolan paradoks jeste izražena empatija prema drugima, uz istovremeni nedostatak nježnosti prema sebi. Takvi ljudi imaju razumijevanje, strpljenje i toplinu za sve oko sebe, ali prema sebi su strogi, kritični i nemilosrdni. Unutrašnji glas rijetko kaže “u redu je”, a mnogo češće “moraš izdržati”.
Emocionalno zanemarivanje često utiče i na nemogućnost prepoznavanja vlastitih emocija. Umjesto jasnog osjećaja tuge, ljutnje ili straha, javlja se napetost u tijelu, umor ili unutrašnji nemir. Osoba zna šta treba raditi, ali ne zna šta osjeća, jer nikada nije naučila jezik emocija.
- Tu su i previsoki standardi koje osoba postavlja sebi. Perfekcionizam, pretjeran rad i stalno dokazivanje često su pokušaj da se nadoknadi ono priznanje koje je nekada nedostajalo. Ipak, čak i kada ciljevi budu ostvareni, osjećaj “nisam dovoljno” ostaje prisutan.
U odnosima se to može manifestovati kroz privlačenje emocionalno nedostupnih ljudi ili, suprotno, kroz bježanje od bliskosti. U oba slučaja korijen je isti – nesigurnost u to da je bezbjedno biti viđen i prihvaćen takav kakav jesi.
Ako se neko prepozna u ovim opisima, važno je znati da se ne radi o traženju krivca, već o razumijevanju vlastitog iskustva. Ono što u djetinjstvu nije bilo dostupno može se učiti kasnije. Malim koracima, poput osvještavanja tjelesnih reakcija, zapisivanja emocija i ponavljanja jednostavne istine da su emocije validne, moguće je polako graditi odnos sa sobom.
Proces je spor, ali stvaran. Ono što je nekada izostalo ne mora zauvijek ostati praznina
