U današnjem članku vam pišemo na temu neobičnih trenutaka koji čovjeku promijene tok dana, pa čak i života. Nekad se dogodi nešto što izgleda kao slučajnost, ali u nama ostavi osjećaj da se iza toga krije nešto više. Upravo takvo iskustvo doživjela je jedna žena, i iako ga nikada nije mogla potpuno objasniti, ostalo je dio njezine priče.
Ona je tog dana, kao i mnogo puta prije, žurila preći ulicu. Sve je izgledalo sasvim obično – nije bilo ničega što bi ukazivalo da će nekoliko sekundi kasnije osjetiti koliko je život krhak i koliko se sve može promijeniti u trenu. Krenula je napraviti korak prema zebri, misleći o sasvim svakodnevnim stvarima, kada je osjetila ruku na svom ramenu i tihi, ali odlučan glas koji je rekao: „Čekaj.“
Zbunjena, okrenula se prema ženi koja ju je zaustavila, pokušavajući shvatiti ko je i zašto je tako naglo reagovala. Nije stigla ni otvoriti usta da je nešto upita, jer je u istom trenutku nastao haos: iznenadna saobraćajna nesreća, škripa guma, lom stakla i automobil koji se prevrtao niz ulicu, zaustavljajući se samo dva metra ispred mjesta gdje je ona trebala zakoračiti.
To nije bio trenutak koji se može lagano preboljeti. U glavi joj je odzvanjalo: da je prešla ulicu samo sekundu ranije, ne bi imala nikakve šanse da izbjegne udar. Osjećala je kako joj srce lupa u grlu, dok je shvatala da je spasena nečijom brzom reakcijom.
- Instinktivno se okrenula prema ženi koja ju je zadržala, želeći da joj zahvali, da je barem još jednom pogleda… ali tamo više nikog nije bilo. Nestala je kao da je jednostavno isparila. Ulica je bila pregledna, vidjela je obje strane i svaki prolaz, ali nigdje nije mogla da uoči siluetu žene koja joj je, samo trenutak ranije, položila ruku na rame.
Stajala je tako, zbunjena i potresena, pokušavajući pronaći bilo kakav trag. Nije imala osjećaj da se radi o nečem „čudesnom“, bila je više preplašena nego zadivljena. Pitala se da li je možda, uslijed šoka, sve pogrešno zapamtila. Možda je žena samo prošla brzo, a ona nije obratila pažnju. Možda je sama sebi stvorila sliku u glavi da popuni prazninu između događaja i osjećanja.
Ipak, kako je vrijeme prolazilo, shvatila je da joj se sjećanje uvijek vraća na isti način. Sjeća se dodira – stvarnog, opipljivog, toplog. Sjeća se glasa koji nije zvučao kao puka slučajnost. Sjeća se pogleda koji je trajao dovoljno kratko da ga ne uspije definisati, ali dovoljno jasno da ga nikada ne zaboravi. Ono čega se najviše sjećala bila je potpuna tišina koja je uslijedila kada se okrenula i shvatila da je žena nestala.
Kasnije, kada bi pričala o tome, uvijek bi dodala da nikad prije, niti ijednom poslije, nije doživjela nešto što bi mogla nazvati natprirodnim. Nije bila sklona vjerovanju u duhove, sudbinu ili nevidljive sile. Bila je racionalna osoba, naviknuta da sve objašnjava logikom. Ali ovo iskustvo bilo je nešto što se nije uklapalo u njene uobičajene okvire.
Ponekad bi se trudila da svoj um uvjeri da je sve to bio samo produkt adrenalina, straha i šoka. Možda je zaista sve umislila kao način na koji joj je mozak pokušao ublažiti traumu. Ljudski um je često misteriozniji nego što mislimo, posebno kada se suoči s nečim što ga uzdrma do temelja.
- Ali onda bi se ponovo vratila jednoj jedinoj sceni koja joj se neprestano vrtjela u mislima: nepoznata žena, koja se pojavila niotkuda i nestala jednako brzo – baš u onom trenutku kada je život mogao krenuti potpuno drugačijim putem. Nije imala šta drugo da uradi osim da prihvati da neke situacije jednostavno ostanu bez jasnog objašnjenja.
Ovaj događaj naučio ju je da je život nepredvidiv, ali i da postoje trenuci koji nas natjeraju da zastanemo, udahnemo dublje i zahvalimo se, makar i ne znali kome. Svakog puta kada bi prešla ulicu nakon toga, sjetila bi se tog dana. Ne s osjećajem straha, već s tihom zahvalnošću. Ne mora znati ko je žena bila, niti zašto se pojavila baš tada. Važno joj je samo jedno – da je taj jedan neobični dodir na ramenu promijenio sve.
I možda baš zato, iako nikada nije od sebe pravila osobu koja vjeruje u čuda, nije mogla izbjeći misao da je tog dana bila zaustavljena u pravom trenutku – od strane nekoga ili nečega što je, bar tog trena, bilo na njenoj strani
