U današnjem članku želim s vama podijeliti jedno neočekivano iskustvo koje me natjeralo da ozbiljno preispitam način na koji čuvam svoju odjeću. Dok ovo pišem, još uvijek se pomalo ježim pri pomisli na to šta sam pronašla u dnu svog ormara, iako je u pitanju nešto što se može dogoditi gotovo svakome.
Godinama nisam ni pogledala svoju staru zimsku odjeću. Ta gomila nekada dragih komada stajala je potisnuta i gotovo zaboravljena, zahvaljujući nekoliko neobično blagih zima i stalnoj promjeni trendova koja me odvraćala od ponovnog nošenja tih stvari. Odjeća je bila uredno složena, ali potpuno van mog vidokruga, kao da više nije pripadala mom svakodnevnom životu.
Nedavno sam, međutim, odlučila napraviti malo veće pospremanje i tom prilikom sam pomislila da bi bilo lijepo donirati nekoliko komada koje više ne koristim. S obzirom na to da su neki džemperi bili jedva nošeni, činilo mi se ispravnim da ih proslijedim nekome kome bi mogli poslužiti.
Kada sam otvorila dno ormara i počela vaditi stvari, sve je na prvi pogled izgledalo pristojno. Nigdje nije bilo vidljivih rupa, tragova oštećenja ni mrlja koje bi me natjerale da odustanem od namjere da ih doniram. Ipak, iz navike sam odlučila sve oprati i osvježiti prije nego što ih odnesem. Dok sam pregledala jedan od džempera, nešto mi je privuklo pažnju. Na površini su se nalazili sitni, crvenkasti ovalni komadići koji su djelovali kao da su se na neobjašnjiv način zalijepili za tkaninu. U početku sam pomislila da je riječ o nekom sasvim bezazlenom tragu – možda sušene bobice ili sjemenke koje su djeca mogla nehotice ubaciti među odjeću i tako ostaviti zaboravljene.
- Ali čim sam ih dodirnula, shvatila sam da nešto ozbiljno nije u redu. Bili su tvrdi, zrnati, a iako su bili mali, ispuštali su neugodan i vrlo prodoran miris. Taj trenutak je u meni probudio nelagodu i znatiželju, ali i blagu paniku. Nisam imala predstavu o čemu se radi, pa sam, pomalo oprezno, potražila pomoć na internetu. Sjećam se kako mi je ruka drhtala dok sam ukucavala opis u pretragu, ne sluteći da će me rezultat gotovo ostaviti bez daha.
Ispostavilo se da ono što sam pronašla nije imalo nikakve veze s voćem, sjemenkama ili djeci tipičnim ostacima. Bio je to mišji izmet, i to crvenkaste boje jer je dolazio od miševa koji su pojeli otrov koji sam godinama ranije ostavila u ormaru – otrov na koji sam potpuno zaboravila. Trenutak kad sam shvatila šta držim u ruci bio je toliko neugodan da mi se želudac okrenuo. Sama pomisao da je moja odjeća mjesecima, možda i godinama, bila pohranjena u prostoru kroz koji su se kretali miševi bila mi je odbojna na svim nivoima.
Odmah sam odlučila da nema smisla spašavati te džempere. Bacila sam ih bez dvoumljenja, zajedno sa šalovima i drugim stvarima koje su bile pohranjene u njihovoj blizini. Nisam željela riskirati ni higijenski ni emocionalni nemir koji bi mi donijelo zadržavanje ijednog komada koji je bio kontaminiran.
- Nakon toga sam se bacila na potpuno čišćenje ormara. Više puta sam ribala sve površine sapunom i jakim dezinfekcijskim sredstvom, odlučna da uklonim svaki trag mirisa i bilo kakve ostatke. Miris je bio uporan, ali s vremenom je nestao. Kada sam napokon pomislila da je sve gotovo, uočila sam još nešto – jedan od rukava džempera koji sam ranije pregledala imao je sitnu, jedva primjetnu rupu koju ranije nisam zapazila. To me natjeralo da još detaljnije pregledam kut ormara.
Tada sam pronašla komadiće punjenja, sitne niti i tragove grickanja, što je ukazivalo na to da su miševi pokušavali napraviti gnijezdo. Ovaj detalj bio je konačan dokaz da se desila prava mala invazija, ne samo prolazna posjeta. Taj prizor bio je moje konačno buđenje i shvatila sam da se moram ozbiljno pozabaviti načinom na koji čuvam sezonske stvari.
Od tada sam uvela nekoliko novih navika. Sada redovno prozračujem, pregledavam i čistim ormare svake sezone. Odjeću koju ne nosim dugo držim u zatvorenim plastičnim posudama, a u ormar postavljam diskretne zamke, čisto kao mjeru predostrožnosti. Ne želim da se ikada ponovi situacija u kojoj moram baciti gotovo novu odjeću zato što je neko drugi – i to mali, neželjeni gost – odlučio da se u njoj nastani.
Ovo iskustvo mi je pokazalo koliko je važno obraćati pažnju na stvari koje ne koristimo često. Nekada ono što dugo miruje postane savršeno skrovište za probleme koji se razvijaju iza zatvorenih vrata. Sada znam da se takvi propusti mogu spriječiti jednostavnim navikama, a iako mi je cijela situacija bila izuzetno neprijatna, bar me naučila da bolje brinem o svojim stvarima i prostoru u kojem živim
