U današnjem članku vam pišemo na temu čovjeka koji je kroz najteže moguće gubitke pronašao način da nastavi dalje. Ovo je priča o boli, hrabrosti i potrazi za mirom, ispričana najjednostavnijim riječima kao što bi je prenio lični bloger koji prati nečiji životni put iz blizine.
Život Džima Morisona uvijek je bio vezan za planine, ali je sudbina htjela da upravo u trenucima kada se sve činilo stabilno, njega pogodi nezamisliva tragedija. Kada je 2011. izgubio suprugu i dvoje djece u avionskoj nesreći, svijet mu se urušio u trenu. Ostao je sam, bez ikakve ideje kako da popuni prazninu koja je nastala, i kako da nastavi živjeti u stvarnosti iz koje je nestalo sve što mu je bilo najvažnije. U tom trenutku, jedino što je mogao bilo je da se osloni na pokret – na hodanje, penjanje, disanje planinskog zraka.
Četiri dana nakon nesreće, dok je govorio pred okupljenima na sahrani, izrekao je rečenice koje su pokazale koliko je duboko bio slomljen. Rekao je da mu je nestala svrha i da je ostao samo izbor: da odustane ili da živi u čast onih koje je izgubio. Odabrao je život. Taj izbor nije bio lak, nije bio romantičan i nije bio odmah iscijeljujući. Bio je to izbor da nosi bol, da je pretvori u snagu i da u planinama traži mir koji mu je izmakao u svakodnevnom životu.
- Već 2013. penje Ama Dablam, planinu u Nepalu. Zatim se priključuje timu koji želi skijati s Makalua, jedne od najvećih himalajskih gora. Taj poduhvat ga dovodi do Hilari Nelson, žene koja će mu postati saputnica u doslovnom i metaforičnom smislu. Njih dvoje su se prepoznali u iskrenosti – onoj njegovoj o boli koju je nosio i onoj njenoj u načinu na koji je slušala. To prijateljstvo je s vremenom preraslo u ljubav, a ljubav u partnerstvo koje je prkosilo visinama i strminama.
Zajedno su stvarali istoriju, osvajali vrhove i dokazivali da je ljudska volja ponekad snažnija od prirodnih sila. Hilari je bila izuzetna u svom sportu, jedna od najplodnijih skijašica svoje generacije. Kao majka, sportistkinja i pionirka, postala je simbol neustrašivosti. Džim i ona djelovali su kao spoj dvije energije koje se savršeno dopunjuju.
Ali sudbina, kao da je testirala granice njegove izdržljivosti, udarila je ponovo. Septembra 2022. Hilari je poginula u lavini na Manasluu. Džim je tog dana bio uz nju, skijajući paralelno, i bio je bespomoćan dok je gledao kako je lavina nosi niz padinu. Dvanaest godina nakon prve tragedije, bol se vratila u svoj najteži oblik. Opet je izgubio najbližu osobu – ovog puta partnerku koja je s njim dijelila svaki korak njegovog puta iscjeljenja.
U danima nakon nesreće napisao je da je njegov život jedno trajno putovanje kroz bol gubitaka. Citirao je i riječi duhovnog učitelja Sogjala Rinpočea o prolaznosti – o tome kako je sve nestalno, i kako upravo u toj prolaznosti leži jedina konstanta na koju se čovjek može osloniti. Te misli su mu postale sidro, način da razumije ono što se čini nerazumljivim.
- Ipak, čak i tada, u najdubljoj tuzi, nije odustao od zajedničkog sna koji su Hilari i on godinama gradili. U oktobru 2025. postao je prvi čovjek koji se spustio izuzetno uskom sjevernom rutom Mont Everesta – kombinacijom Hornbajnovih i Japanskih kuloara. Bio je to projekat koji su zajedno sanjali šest godina. Uspon je opisao kao izuzetno težak, strm i nemilosrdan, ali i kao nešto što mu je dalo osjećaj da je Hilari tu, na neki način, prisutna.
Prije nego što je započeo taj istorijski spust, Džim je rasuo njen pepeo na samom vrhu Everesta. Rekao je da je „malo razgovarao s njom“, kao da su se ponovo susreli na mjestu gdje su uvijek bili najviše povezani – u visinama. Taj čin nije bio samo ritual, nego i način da joj oda počast, da je uključi u pobjedu koja je zapravo bila njihova zajednička.
Kasnije je za National Geographic ispričao da je sve to radio vođen njenom energijom. Govorio je da je njen duh bio pokretačka sila tima i da je upravo njena ljubav prema planinama bila ono što ga je guralo naprijed. Kada govori o Hilari, to čini s istom nježnošću i poštovanjem kao nekada davno kada se tek zaljubljivao u nju, što pokazuje koliko je duboko obilježila njegov život.
Cijela njegova priča, i tragika i uspjesi, podsjeća da čovjek može biti slomljen više puta, ali ipak nastaviti dalje. Džim Morison nije izabrao planine zato što su lijepe ili zato što su bile njegov hobi. Izabrao ih je jer su mu bile jedino mjesto na kojem je mogao da diše, da osjeti mir i da razumije sebe. Planine su postale njegov način da se spoji s onima koje je volio, ali i da pronađe novi smisao u svijetu koji mu je toliko toga uzeo.
U tome leži njegova najveća snaga – u hrabrosti da se suoči s boli i da iz nje stvara nešto što će trajati
