Kada sam bila dijete, imala sam nekoliko neobičnih iskustava koja mi je bilo teško objasniti. Sjećam se da sam često ležala na podu svoje sobe, s vratima širom otvorenima, dok su moji roditelji gledali TV u dnevnoj sobi.
Bilo je to oko 1 ujutro, tišina je bila prisutna u cijeloj kući, a jedini zvukovi koje sam mogla čuti bili su šum televizora i povremeni zvukovi iz kuhinje. Soba je bila tamna, ali u mom umu sve je bilo jasno. Često sam tada osjećala čudan mir, ali ni sama nisam bila sigurna je li to bilo zbog umora ili zbog nečeg većeg.
- Bilo mi je jasno da nisam baš mogla spavati, ali nisam bila potpuno budna. To je bio onaj trenutni osjećaj polusna, gdje su svi zvukovi pomalo prigušeni, a svjetla se čine dalekima i mutnima. U tom polusnu osjećala bih se kao da sam u nekoj vrsti paralize, ali nisam bila ni sigurna je li to san ili nešto stvarno. Tada bih pokušavala ustati, obična želja da idem do kupatila, ali tu bi se dogodilo nešto čudno. Moj mozak bi gotovo simulirao pokret, ali nisam se pomakla. Kao da su mi tijelo i um bili u sukobu.
Isprva nisam shvatila što mi se događa. Pokušavala bih ustati, a moj mozak bi davao sve signale da to želim učiniti, ali tijelo bi ostalo nepomično. Bilo je to gotovo kao da nisam imala kontrolu nad vlastitim tijelom. Možda je to bilo samo moje dijete koje je bila zatečeno nekim snom, ali nakon nekoliko puta shvatila sam da nešto nije u redu. Osjećala sam se kao da su moji pokreti blokirani, kao da se ne mogu fizički pomaknuti, i to je bilo zastrašujuće. Možda je to bio peti put kad sam pokušala ustati, kada sam napokon postala svjesna da zapravo nisam ustajala.
U trenutku kad sam to shvatila, panika je počela rasti. Bilo je to kao da se osjećam kao da nešto iznutra drži moje tijelo za tlo. Iako nisam imala fizičkog oštećenja, osjećala sam se kao da me nešto vezuje. Zamišljala sam to kao neku nevidljivu silu koja mi je uzela kontrolu. Nisam mogla govoriti, nisam mogla vikati, ni pozvati roditelje. Sve što sam mogla učiniti bilo je da ležim, bespomocna, nesposobna da se oslobodim. Srce mi je brže kucalo, osjećala sam strah, ali nisam mogla ništa poduzeti.
Nisam imala pojma što se događa. Možda je to bila samo neka kombinacija sna i straha, ali to je bilo poput nesvjesnog stanja u kojem sam bila zarobljena. Osjećaj je bio duboko uznemirujuć, kao da sam bila potpuno nesvjesna granica između sna i stvarnosti. Iako sam bila potpuno budna, osjećala sam se kao da sam zaglavila u nekom nesvjesnom stanju, u kojem nisam mogla obaviti najjednostavnije radnje.
- U tom trenutku, usred mog panika, ušao je moj otac. Shvatila sam da mi dolazi pomoći, ali osjećaj nemoći nije nestao. Moj otac, s velikim smirenjem, pristupio mi je i počeo me vraćati u krevet. Tek tada, nakon što je ušao u sobu, osjećaj potpunog gubitka kontrole nad tijelom postao je očigledan. Moje srce je počelo snažno kucati, a oči su mi bile ispunjene suzama. Nisam mogla vjerovati da sam se našla u takvoj situaciji, potpuno nesposobna da se pomaknem ili pozovem pomoć. Tek tada, nakon što me otac nježno vratio u krevet, počela sam očajnički plakati.
Oni su bila suze olakšanja, straha i nesvjesne tjeskobe. Bilo je to kao emocionalni izliv nakon što je moj otac svojim prisustvom prekinuo taj osjećaj bezmoćnosti. Sjećam se da mi je otac samo rekao nekoliko umirujućih riječi, a moj osjećaj beznađa je polako počeo jenjavati. Nikada nisam saznala točan razlog tih trenutaka paralize, ali to iskustvo ostalo mi je duboko urezano u pamćenju.
Moj otac nikada nije pitao što mi se dogodilo. Sjećam se da se samo smirio, vratio me u krevet, te mi je potom poželio laku noć. Ali, unatoč tome, nisam zaboravila taj osjećaj. Taj trenutak bez kontrole nad vlastitim tijelom bio je uznemirujući i prepun tjeskobe. Osjećala sam da sam bila na granici nečega što nisam mogla razumjeti. Godinama kasnije, to iskustvo ostalo je jedno od najneobičnijih u mom životu, a osjećaj nemoći koji sam tada doživjela nikada nije potpuno nestao iz mog uma.
Nisam bila sigurna što se zapravo dogodilo, ali taj trenutak, iako je bio uznemirujuć, također mi je dao dublje razumijevanje vlastite krhkosti. Taj osjećaj napuštenosti, nesposobnosti da obavim najjednostavniji zadatak, bio je lekcija o tome koliko je ljudska psiha i tijelo osjetljivo na strah i nepoznate sile
