Tema današnjeg članka donosi jednu veoma tužnu i potresnu priču o starcu kojem je život polako oduzimao sve što je volio. Ponekad čovjek ostane bez snage ne zato što je star, nego zato što mu sudbina uzme posljednji razlog zbog kojeg je ustajao svakog jutra.
Trofim Petrović stajao je u maloj seoskoj crkvi pogrbljenih leđa, kao da je na ramenima nosio sav teret ovog svijeta. U rukama je čvrsto držao dvije svijeće za pokojne, a prsti su mu podrhtavali od bola i iscrpljenosti. Njegovo lice bilo je umorno, izborano i crveno od suza koje su bez prestanka klizile niz obraze. Usne su mu se jedva pomjerale dok je tiho izgovarao molitvu koju gotovo niko nije mogao čuti.
Mladi pomoćnik iz crkve, Fjodor, prišao mu je pažljivo, gotovo nečujno, jer je vidio koliko je starac slomljen.„Primite moje saučešće“, rekao je tihim glasom, spuštajući pogled iz poštovanja. „Velika vas je nesreća zadesila.“
Trofim Petrović samo je kratko klimnuo glavom. U njegovim očima nije više bilo ni ljutnje ni pobune protiv života, samo duboka praznina. Fjodor je zatim primijetio da starac pali dvije svijeće, pa ga je oprezno upitao zbog čega.
„Jedna je za moju unuku Aljonušku“, odgovorio je starac jedva čujno. „A druga… druga je za mene.“
Mladić ga je zbunjeno pogledao jer nije razumio te riječi. Trofim je tada teško uzdahnuo i kroz gorak osmijeh rekao da je još živ samo na papiru, ali da se u njemu već sve ugasilo.
- Te riječi nisu bile izgovorene iz bijesa, već iz čovjekove potpune iscrpljenosti. Trofim Petrović izgubio je gotovo cijelu porodicu. Prije deset godina umrla mu je supruga Varvara nakon srčanog udara. Bila je njegova najveća podrška, žena s kojom je proveo čitav život. Nakon nje ostao je samo njihov sin Pavel, vrijedan i pošten čovjek koji je pokušavao održati porodicu na okupu.
Ali ni njega sudbina nije poštedjela. Pavel je poginuo u saobraćajnoj nesreći i od tog trenutka starac je počeo da vene pred očima ljudi iz sela. Govorio je malo, rijetko izlazio među narod i dane je provodio sjedeći kraj prozora, gledajući put kojim njegov sin više nikada neće doći.
Njegova snaha Larisa nikada nije bila posebno bliska sa starcem. Voljela je gradski život, lagodnost i novac. Ljudi su govorili da se nakon Pavelove smrti potpuno izgubila. Počela je piti i zanemarivati sve oko sebe. Trofim Petrović nije želio suditi, ali je osjećao da se njegova porodica raspada pred njegovim očima.
Jedina svijetla tačka u njegovom životu bila je šesnaestogodišnja Aljonuška. Ta krhka djevojčica dolazila je nekoliko puta godišnje iz grada kako bi obišla djeda. Donosila mu je hranu, lijekove i toplinu koju odavno nije osjećao. Njeni dolasci vraćali su mu makar malo volje za životom.
Kada bi se pojavila na vratima stare kuće, Trofimovo lice bi prvi put nakon dugo vremena dobilo osmijeh. Slušao je njene priče o školi, prijateljima i snovima koje je tek počinjala graditi. U njenim očima vidio je posljednji komadić svoje porodice.
Ali sudbina mu je i nju uzela.
- Prije nekoliko dana Aljonuška je otišla prema rijeci, kao što je često znala raditi kada bi željela malo mira i tišine. Vrijeme je prolazilo, a djevojka se nije vraćala. Kada su je počeli tražiti, već je bilo kasno.
Našli su je kraj obale bez svijesti.
Ljekari su stigli brzo i pokušavali su sve što su mogli, ali njeno slabo srce nije izdržalo. Rekli su da je došlo do iznenadnog zastoja srca. Vijest je pogodila selo poput groma.
Za Trofima Petrovića tada je svijet stao.
Od trenutka kada je čuo da mu je unuka umrla, više nije mogao ni jesti ni spavati. Dani su prolazili u magli tuge. Sjedio bi u tišini, gledao njenu fotografiju i razgovarao sam sa sobom kao čovjek koji više nema kome ispričati svoju bol.
Najviše ga je uništavala pomisao da će sada kuća ostati potpuno prazna. Niko više neće otvoriti vrata i viknuti: „Djede, stigla sam!“ Niko mu više neće skuhati čaj niti ga pitati kako se osjeća.
Usamljenost je počela da ga guši više nego starost i bolest.
Dok je polako izlazio iz crkve, noge su mu drhtale od umora. Ipak, znao je da mora izdržati još samo malo. Sutradan je trebalo da sahrani svoju unuku. Govorio je sebi da će tada završiti i posljednju obavezu koju mu je život ostavio.
U dubini duše bio je uvjeren da nakon toga više nema razloga da ostane među živima. Osjećao je da čovjek može podnijeti siromaštvo, bolest i godine, ali da ne može preživjeti kada izgubi sve koje voli.
Trofim Petrović tada nije znao da sudbina ponekad priprema neočekivane trenutke čak i onda kada čovjek misli da je sve završeno. Ali te večeri, dok je hodao prema svojoj staroj kući pod hladnim nebom, nosio je u sebi samo jedno osjećanje — beskrajnu tugu koja je polako gasila i posljednju iskru života u njemu
