U današnjem članku donosimo vam priču Drag kojeg je žena ponizila,godinama je gaji9o djete koje je smatrao svojim ali istina je daleko drugačija bila.Istinu koju je saznao slomila ga je ,a epilog ove priče vam prenosimo u nastavku.
Naizgled, život Draga Petrovića iz Paraćina djelovao je jednostavno i skladno. Bio je poznat kao vrijedan majstor, čovjek koji je najveći dio dana provodio u radionici, ali svaku slobodnu sekundu posvećivao svojoj supruzi Mariji i njihovom sinu Luki. Za susjede i prijatelje bili su slika mirne, obične, ali sretne porodice. Luka je za sve predstavljao krunu njihove ljubavi, dijete koje je došlo nakon godina čekanja i pokušaja.
Drago i Marija upoznali su se još u srednjoj školi. On je bio povučen, ali pouzdan i odan, dok je ona osvajala svojom vedrinom i komunikativnošću. Nakon nekoliko godina zabavljanja, odlučili su da se vjenčaju. Početak braka nije bio lak jer nisu mogli odmah da dobiju dijete, ali nisu gubili nadu. Kada je Marija napokon zatrudnjela, njihova radost nije imala granica. Rodio se Luka – zdravo i veselo dijete smeđe kose i svijetlih očiju.
- Drago je od prvog dana bio otac za primjer. Nije mu bilo teško da noću ustaje kada dijete plače, da mijenja pelene, da vodi sina u školu ili na treninge. Znao je sve njegove drugove, učiteljice, znao je koji zadatak mu pravi problem i kojoj utakmici se najviše raduje. Svako bi rekao da je Luka preslikani otac – osmijeh, hod i upornost bili su identični. Ipak, duboko u sebi Drago je nosio malu sjenku sumnje – Luka fizički nije ličio ni na jednog člana njegove porodice.
Godinama je tu misao potiskivao, smatrajući je besmislenom. Ali jedno porodično okupljanje promijenilo je sve. Na slavi, nakon nekoliko čaša previše, izbio je sukob između Marije i Dragovog brata Zorana. U žaru rasprave, Zoran je izgovorio rečenicu koja će Dragov život preokrenuti:
„Nemoj ti meni da pričaš o porodici! Znaš ti dobro čije je dijete ono što ti odgajaš!“
Nastala je tišina koja se mogla rezati nožem. Drago je zanijemio, a Marija je pokušala da sve prikrije smijehom, govoreći da je Zoran pijan i da priča gluposti. Ali sumnja je već proklijala.
Sljedećih dana Drago nije nalazio mir. U mislima mu se vraćale slike, sitni detalji koje ranije nije povezivao – poglede između brata i supruge, neobjašnjive trzavice, pa čak i Luku koji je, nesvjesno, imao neke pokrete slične Zoranovim. Odlučio je da potraži istinu.
Potajno je obavio DNK test. Rezultati su bili neumoljivi – procenat podudarnosti sa Lukom bio je nula. Nije bio biološki otac. Uslijedio je još jedan korak – testiranje uzorka krvi njegovog brata, koje je uzeo pod izgovorom zdravstvenih analiza. Potvrda je stigla crno na bijelo: Luka je Zoranovo dijete.
- Kada je suočio Mariju s dokazima, ona više nije mogla da poriče. Priznala je da je, u periodu kada su navodno pravili „pauzu“, imala kratak odnos sa Zoranom. Tvrdila je da se to desilo „samo jednom“ i da je trudnoću odmah pripisala Dragom jer nije htjela da ga izgubi. Zoran je ostao nijem. Nije poricao, ali ni prihvatio odgovornost. Samo je ćutao i izbjegavao poglede.
Za Draga je to bio trenutak potpune izdaje. Izgubio je povjerenje i u ženu i u brata, ljude koji su mu bili najbliži. Svijet mu se srušio. Ali u toj ruševini jedno je ostalo čvrsto – njegova ljubav prema Luki.
Mariju je izbacio iz kuće. Sa Zoranom je prekinuo svaki kontakt. Ali Luka je ostao uz njega. Nastavio je da ga vodi na treninge, kod ljekara, da mu pomaže oko škole. Govorio je: „Nije on kriv. On je moj sin, iako papiri kažu drugačije. Njega sam odgajao, njega sam učio da hoda, njega sam tješio kada je plakao. To mi niko ne može oduzeti – ni DNK, ni izdaja.“
Kada je Luka, već kao dječak koji razumije svijet, saznao istinu, bio je zbunjen i povrijeđen. Ali jasno je rekao ocu: „Nikoga osim tebe neću zvati tata.“ Te riječi su za Draga bile najveća potvrda da je ispravno postupio.
Danas Drago živi mirnije. Ne priča često o onome što se dogodilo, ali ponekad u povjerenju kaže da ga najviše boli što su ga izdali najbliži. Ipak, uvijek ponavlja: „Nisam ja izgubio sina – oni su izgubili mene.“
