U današnjem članku donosimo vam jednu jako emotivnu priču.Čovjek koji je cijelog svog života volio ženu koju nije mogao vidjeti.
Crkva je bila ispunjena tihim šapatima, sve dok se vrata nisu otvorila i mlada kročila unutra. U tom trenutku desilo se nešto što niko nije mogao predvidjeti – Ezra, slepi mladoženja, iznenada je progledao. Njegov štap ispao je iz ruke i udario o mermerni pod, dok su mu se prsti tresli od šoka. Poslije dvadeset osam godina tame, svijetlost mu je proparala oči. I prvo što je ugledao bila je – Isabela.
Žena koju je volio cijelog života, a koju nikada nije mogao vidjeti. Njeno lice, obasjano zracima sunca kroz vitraže, bilo je prva slika koja mu se utisnula u pamćenje. Publika je zanijemila, dok je on zurio u nju, nesposoban da povjeruje da gleda ono o čemu je sanjao godinama.
- Isabela se zaustavila na pola puta kroz prolaz. Njene oči zasjale su kada je primijetila suze koje su mu klizile niz obraze. U tom trenutku znala je da se dogodilo nešto čudesno. Njen korak je zatim bio lakši, odlučniji. Krenula je prema njemu, dok je on, još uvijek zadihan, upijao svaki njen pokret. Sve što je zamišljao u noćima provedenim u mraku sada je stajalo pred njim – i bilo je neuporedivo ljepše.
Njena kosa sjajila je na svjetlosti, a oči, čije boje nije mogao ni naslutiti, sada su ga potpuno osvojile. „Isabela…“ izustio je slomljenim glasom, kao da provjerava da li se sve ovo zaista događa. Ona je zastala, ruka joj je prekrila usta. „Ezra… ti vidiš?“
„Vidim,“ rekao je, a osmijeh mu je bio osmijeh čovjeka koji otkriva novi svijet. „I ti si prva stvar koju sam ikada ugledao.“ Njen obraz ovlažio je od suze koja se otkotrljala u trenutku dok je nastavila da mu prilazi. Svaki njen korak bio je kao prizor iz sna, nešto što on nije htio da prekine ni za šta na svijetu.
Kada je stigla do njega, Ezra je podigao ruke, nesigurno, kao da se boji da će iluzija nestati. „Mogu li da te dodirnem?“ pitao je tiho, kao da se plaši odgovora. „Uvek,“ šapnula je ona. Položio je dlanove na njeno lice, učeći ga ne samo dodirom, već sada i pogledom. Sve što je ikada zamišljao bilo je tačno – i još više.
Sveštenik je strpljivo čekao da se smire, a onda nastavio ceremoniju. Kada su izgovorili „da“, Ezra je prvi put poljubio Isabelu dok ju je gledao pravo u oči. Taj poljubac nije bio samo znak ljubavi, već i znak novog života.
- Publika je brisala suze. Bilo je teško ostati ravnodušan pred čudom kojem su svjedočili. Na prijemu poslije ceremonije, gosti su prilazili Ezri, čestitali mu i grlili ga, dok je on još uvijek pokušavao da se privikne na boje, na svjetlost, na lica koja nikada prije nije poznavao očima. Ali među svim tim licima, jedno nije prestajao da gleda – lice svoje nevjeste.
Dok su plesali, Isabela je tiho, pomalo zadivljeno, šapnula: „Zašto mi nisi rekao da postoji šansa da ćeš progledati?“ On je pogledao u nju s nježnošću kakvu je samo on mogao da osjeti. „Htio sam da ovaj trenutak bude samo tvoj,“ odgovorio je. „Da ti zahvalim očima, a ne samo srcem.“
Njena usne razvukle su se u osmijeh, a zatim je naslonila glavu na njegovo rame. „Ti si moj čudesni dar,“ rekla je. On se nasmijao, nežno, i odgovorio: „Ne, ti si moj razlog da gledam.“
Aplauz gostiju pratio je njihov ples, ali Ezra je znao da je taj trenutak bio samo za njih dvoje. Dok su se vrtjeli na podijumu, njegova misao bila je jasna – ovo nije kraj jedne priče, nego početak. Njegov novi život tek je počeo, i počeo je s njom.
Iako je gledao po prvi put, imao je osjećaj da je sve već poznavao. Jer sve što je tražio u svom mraku sada se našlo pred njim, u Isabelinim očima i njenom osmijehu. To nije bio samo dar vida – to je bio dar ljubavi
