Srpska pravoslavna crkva i vernici danas obeležavaju Prenos moštiju Svetog Aleksandra Nevskog, velikog ruskog kneza i sveca koji zauzima posebno mesto u istoriji i duhovnosti pravoslavnih naroda.

Aleksandar Nevski bio je sin kneza Jaroslava, a život i dela učinili su ga jednim od najsvetlijih primera vladara koji je uspeo da spoji državničku mudrost, vojničku hrabrost i duboku pobožnost. Njegovo ime i danas odjekuje među pravoslavnim narodima, jer je postao simbol borbe za očuvanje pravoslavlja i pravde.

  • Iako je bio ruski svetac, Aleksandar Nevski uživa poštovanje i kod drugih slovenskih naroda. U Srbiji ga, doduše, kao krsnu slavu obeležava mali broj porodica, najviše u okolini Kragujevca, ali njegova uloga u očuvanju vere i primer života ostali su trajna inspiracija. Ono što ga izdvaja nije samo hrabrost u boju, već i duboka vera koja je prožimala svaki njegov korak. Predanje kaže da je od mladosti voleo tišinu i molitvu, te da je noći najradije provodio u razgovoru sa Bogom.

Još 1236. godine postao je novgorodski knez. Njegovo najčuvenije delo bila je pobeda nad Šveđanima na reci Nevi, po kojoj je i dobio nadimak Nevski. Njegova snaga nije počivala samo na vojsci, već na dubokom uverenju da je istina moćnija od oružja. Zato je svojim vojnicima govorio: „Bog je ne u sili, nego u pravdi“, naglašavajući da je pobeda moguća jedino kada se stoji na strani istine i pravednosti. Ovaj stav prožimao je celokupan njegov život i delovanje.

U predanjima se navodi i da su mu u presudnim trenucima pomagali svetitelji Boris i Gljeb, koji su se ukazali njegovom vojvodi i obećali podršku. Takva iskustva dodatno su osnaživala Aleksandra u njegovom uverenju da brani ne samo narod, već i samu veru. Značajan deo svoje moći koristio je da jača pravoslavlje, ne samo u Rusiji nego i u drugim pravoslavnim zemljama, postavljajući temelje duhovnog jedinstva.

Kneževanje je trajalo 27 godina. Osećajući da se bliži kraj njegovog ovozemaljskog života, primio je monaštvo, uzeo ime Aleksije, pričestio se i mirno predao Bogu 14. novembra 1263. godine, u svojoj 43. godini. Sahranjen je u manastiru Roždestva Presvete Bogorodice u Vladimiru. Predanje beleži čudesan događaj prilikom njegove sahrane: kada je mitropolit želeo da mu stavi oproštajnu gramatu u ruku, Aleksandar je, kao živ, otvorio dlan i primio je. To je shvaćeno kao dokaz njegove svetosti.

U Srbiji je sećanje na ovog sveca povezano i sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, koji ga je smatrao svojim zaštitnikom. U njegovu čast podignuta je crkva na Dorćolu u Beogradu, tridesetih godina prošlog veka, što je dodatno učvrstilo vezu između ruskog sveca i srpskog naroda.

  • O Aleksandru Nevskom postoje brojne legende i čuda. Jedna od njih govori kako su se u crkvi, gde je počivalo njegovo telo, sveće jednog dana upalile same od sebe, a dvojica staraca izašla iz oltara i dozvala ga rečima: „Aleksandre, ustani i spasi praunuka Dimitrija, koga napadaju tuđinci.“ Po toj priči, Aleksandar je ustao i pošao s njima, a čitav događaj video je crkvenjak koji je brinuo o hramu. Kada su mošti postavljene u kivot, mnogi bolesnici koji su mu se sa verom približavali doživeli su isceljenje.

Zbog toga se i danas veruje da svako ko ima bolesnog ili slabog u porodici treba da zapali sveću i pomoli se ovom čudotvorcu. Predanje kaže da će on uvek pomoći onome ko mu se iskreno obrati i da njegove mošti prenose blagodati onima koji pristupaju sa verom.

U srpskoj tradiciji ovaj praznik nosi i naziv Lesendrovan. Postoji običaj da domaćini na ovaj dan obavezno dočekuju goste na kućnom pragu rakijom. Ako se desi da neko dođe u kuću gde se slavi krsna slava, valja da podigne čašu i nazdravi rečima: „Ko slavu slavi i podiže, njega slava i ljudi pazili, slavio za mnoga ljeta i godina, sve bolje, punije i zadovoljnije!“ Ove reči nisu tek formalnost, već izraz želje da domaćinu i njegovoj porodici Bog podari zdravlje, blagostanje i dug život.

Danas, vekovima nakon njegove smrti, Aleksandar Nevski ostaje simbol istinske hrabrosti, ali i podsećanje da prava snaga nije u oružju ni u vlasti, već u pravednosti, pobožnosti i spremnosti da se život položi za veru i narod. Njegovo ime i dalje ujedinjuje pravoslavne narode, a njegov lik podseća da svaka generacija ima svoje izazove, ali i da je nadahnuće uvek moguće pronaći u ličnostima koje su znale da spoje svetovno i duhovno. Zato je sećanje na ovog velikog kneza i sveca ne samo deo prošlosti, već i poruka za budućnost.