Svako jutro u šest sati budilnik me podigne iz sna. Iako bih ponekad voljela spavati duže, uvijek se trudim ustati na vrijeme. Moja mala rutina postala je neka vrsta rituala – pravljenje ručka za muža koji ga nosi na posao. Smatrala sam to svojim načinom da mu pokažem pažnju, da mu olakšam dan i da zna da kod kuće ima nekoga ko misli na njega i dok nije prisutan. Bio je to znak ljubavi, dio braka u kojem sam pronalazila smisao.
- Ali jednog jutra sve se promijenilo. Kad se vratio kući, vidjela sam da je ručak koji sam spremila ostao netaknut. Pomislila sam da je možda bio previše zauzet poslom ili da nije imao vremena. No, kad sam ga upitala zašto ništa nije pojeo, odgovor me pogodio više nego što sam očekivala. Rekao je da mu je mlada koleginica donijela svoje jelo i ponudila ga. On je prihvatio, navodno da ne ispadne nepristojan.
U tom trenutku osjetila sam kako mi je krv uzavrela. Nisam mogla tačno objasniti zašto – možda ljubomora, možda osjećaj nepoštovanja, možda samo kombinacija svega što se skupljalo. Nije to bio samo jedan zalogaj tuđe hrane. Bio je to znak da moj trud, moja posvećenost i sati koje provodim u kuhinji – nemaju vrijednost.
Sutradan, kad je došao po svoj doručak i pitao gdje je ručak da ponese, rekla sam mu mirno, ali odlučno: “Nisam ništa napravila. Koja je poenta ako će se ionako baciti?” U očima mu se vidjelo iznenađenje, možda i ljutnja. Odmah je rekao da pretjerujem, da dramatizujem nešto što nije vrijedno svađe.
Ali ono što nije razumio jeste da nije u pitanju samo hrana. Pokušala sam mu objasniti koliko me to smeta, koliko se osjećam poniženo dok moje posude stoje netaknute, a on sa osmijehom jede obrok neke druge žene. Njemu je to možda bio samo gest učtivosti, ali meni je bio dubok udarac u srce. Umjesto da pokaže da mu je stalo, samo je slegnuo ramenima, kao da moje emocije nemaju težinu.
- I što je najgore, od tada se to ponavlja. Više nije bilo riječ o jednom slučaju, o jednoj situaciji u kojoj je mogao odbiti, a nije. Počelo je da se pretvara u naviku. Moj muž se sve češće vraća kući s mojim pripremljenim jelom koje ostaje netaknuto, dok mi usput priča kako je opet jeo nešto drugo na poslu.
U meni se miješa toliko osjećaja – od ljubomore do povrijeđenosti, od bijesa do razočaranja. Nije stvar u tome što jede hranu koju je neko drugi donio, nego u tome što ne poštuje moj trud, što ne cijeni ono što ja činim za njega. Svako jutro kada ustanem rano i spremim sve s ljubavlju, radim to jer želim da mu pokažem da je važan. A svaki put kad mi kaže da je jeo nešto drugo, osjećam da moj trud postaje bezvrijedan.
Razmišljam o tome koliko sitnice mogu narušiti odnos. Jedna posuda hrane pretvorila se u simbol mnogo većeg problema – nedostatka komunikacije i razumijevanja. Ja mu govorim da me boli, on kaže da pretjerujem. Ja objašnjavam da to nije samo ručak, već znak pažnje, on tvrdi da dramatizujem. Ta udaljenost koja se pojavila među nama veća je od ijednog nepojedinog obroka.
Postavljam sebi bezbroj pitanja. Da li je zaista tako teško reći “hvala, ali već imam ručak od kuće”? Da li je teško pokazati bar minimum poštovanja prema mojoj brizi? Ili je možda lakše prepustiti se razgovoru s mlađom koleginicom i uživati u njenoj pažnji, dok se moja pažnja podrazumijeva i gubi na vrijednosti?
Osjećam da me ova situacija stavlja pred zid. S jedne strane želim vjerovati da nema loše namjere, da je to za njega samo banalna stvar. Ali s druge strane osjećam da se iza toga krije mnogo dublji jaz. Nije jednostavno nastaviti kuhati svaki dan s istim žarom kad znaš da će tvoj trud završiti bačen. Nije lako zaspati kad osjetiš da tvoja riječ nema težinu.
Ova mala svakodnevna epizoda pretvorila se u ogledalo našeg odnosa. Pokazala je koliko je lako previdjeti osjećaje voljene osobe i koliko malo treba da se stvori osjećaj udaljenosti. Shvatila sam da se ne borim samo s time što on jede tuđu hranu. Borim se s time što ne osjeća potrebu da stane na moju stranu, da pokaže razumijevanje i poštovanje.
I tako svako jutro više ne znači samo kuhanje i pakovanje. Postalo je podsjetnik na to da ponekad nije hrana ono što nas hrani, već poštovanje i povjerenje. A kad toga nestane, svaki obrok, ma koliko bio ukusan, postaje gorak.
