Knjiga Ginisovih svetskih rekorda beleži razne podvige, od onih koji su rezultat velikog truda i vežbe, do potpuno bizarnih i zastrašujućih situacija koje su se dogodile slučajno. Među takvim zapisima nalazi se i ime Andreasa Mihaveca, mladog šegrta iz Austrije, čija priča datira iz 1979. godine.

Njegov slučaj i danas se smatra jednim od najneobičnijih i najstrašnijih primera ljudske izdržljivosti – 19 dana u zatvorskoj ćeliji bez hrane, gotovo bez vode.Andreas je tada imao samo 18 godina. Bio je putnik u automobilu koji je izazvao saobraćajni incident, pa je priveden zajedno sa ostalima, iako nije bio kriv. Za njega je to trebalo da bude kratko zadržavanje, ali se pretvorilo u horor, jer su ga policajci – jednostavno zaboravili.

  • Troje službenika, Markus Veber, Hajnc Ceheter i Ervin Šnajder, mislili su da je neko drugi pustio mladića na slobodu. Njegova majka se više puta raspitivala gde joj je sin, ali niko nije shvatao ozbiljno njene sumnje. Andreas je u međuvremenu bio zaključan u ćeliji u podrumu, gde njegovi pozivi u pomoć nisu mogli da dopru do spoljašnjeg sveta.

Dani su prolazili, a on je ostajao zarobljen, sam u mračnoj prostoriji. Vikao je, dozivao, nadao se da će ga neko čuti – ali zidovi su bili debeli, a ćelija izolovana. Tek posle skoro tri nedelje, jedan policajac je osetio neprijatan miris koji se širio iz podruma i odlučio da proveri. U ćeliji je zatekao iscrpljenog, jedva živog mladića koji je preživeo gotovo nemoguće.

Andreas je bio zatvoren 1. aprila, a pronađen tek 18. aprila, što znači da je proveo ukupno 19 dana u pritvoru bez hrane. Najveća misterija bila je – kako je uspeo da izdrži toliko dugo bez vode? Organizam obično ne može da preživi više od nekoliko dana u potpunoj dehidrataciji. Odgovor je ležao u vlazi zidova. Mihavec je uspeo da preživi pijući kapi kondenzovane vode koje su se skupljale na hladnim površinama njegove ćelije. To mu je obezbedilo minimum hidratacije da održi životne funkcije.

  • Kada je konačno oslobođen, bio je u strašnom fizičkom stanju. Smršao je oko 24 kilograma, a njegovo telo bilo je iscrpljeno do krajnjih granica. Trebali su mu meseci oporavka da povrati snagu i donekle normalno zdravlje. Ipak, lekari su smatrali da je njegovo preživljavanje pravo čudo i jedan od najekstremnijih primera ljudske izdržljivosti ikada zabeleženih.

Slučaj nije mogao proći bez pravnih posledica. Protiv trojice policajaca pokrenut je postupak zbog nemara. Svako je tvrdio da je mislio kako su drugi već oslobodili mladića, pa se krivica nije mogla tačno utvrditi. Na kraju su svi dobili simbolične novčane kazne od oko 2.000 evra, što je izazvalo negodovanje javnosti. Jer, dok je Andreas prolazio kroz agoniju i umalo izgubio život, službenici su prošli gotovo bez posledica.

Ovaj događaj je ušao u Ginisovu knjigu rekorda, ali ne kao nešto što se slavi, već kao tragičan podsetnik. Andreas Mihavec postao je poznat kao čovek koji je najduže preživeo bez hrane i vode u zatvorskim uslovima, i to sasvim slučajno, protiv svoje volje. Njegov podvig zapravo je posledica užasnog propusta, a ne lične ambicije.

  • Kasnije je pričao da su mu misli na porodicu i želja da ponovo vidi majku bile ono što ga je održalo. Svakim danom osećao je kako mu snaga opada, ali nije želeo da odustane. Te kapi sa zidova, zajedno sa neverovatnom voljom za životom, bile su njegov jedini spas.

Njegova priča često se pominje u medicinskoj literaturi i istraživanjima o granicama ljudskog tela. Ona pokazuje da čovek može da preživi u uslovima u kojima se čini da je to nemoguće, ali i da je sistemska nepažnja ponekad opasnija od bilo kakvih prirodnih prepreka.

Danas, više od četiri decenije kasnije, ime Andreasa Mihaveca ostaje zapisano kao upozorenje i svedočanstvo. On nije želeo rekord, niti mu je bio cilj da pomera granice izdržljivosti. Njegov slučaj pokazuje koliko je ljudski život krhak, ali i koliko jaka može biti snaga preživljavanja kada se čovek nađe u bezizlaznoj situaciji.