U društvu u kojem se često mogu čuti pritužbe na račun mladih generacija, gdje se njihov rječnik opisuje kao siromašan ili čak nepristojan, a odnos prema starijima i zakonima kao površan i sebičan, rijetko se ističu primjeri njihove istinske dobrote i poštenja.
Takva generalizacija, međutim, nije u potpunosti pravedna, jer život svakodnevno pokazuje da mladi mogu biti nosioci istinskih vrijednosti i primjer ljudskosti. Upravo jedan takav događaj, koji se nedavno odigrao u Smederevu, postao je simbol toga da poštenje i moral nisu nestali, te da mladost ne mora uvijek biti sinonim za bunt i nemar, već i za odgovornost i dobrotu.
- Priča započinje sasvim običnim danom. Marija Marić, stanovnica Smedereva, krenula je u grad, noseći u džepu novčanik u kojem su se nalazili novac, lična karta, dokumenti i nekoliko stvari koje su joj bile važne za svakodnevni život. U užurbanosti, dok je u isto vrijeme šetala svog psa, nije ni primijetila da je novčanik ispao. Onaj trenutak kada shvatimo da smo izgubili nešto što nam znači obično izaziva veliku nelagodu – osjećaj zbunjenosti, ljutnje na sebe i straha od toga što bi mogao učiniti onaj tko izgubljeno pronađe. Marija nije bila izuzetak. U glavi je već vidjela scenarije u kojima njen novčanik završava kod nekoga ko nema namjeru vratiti ga, a sama pomisao na ponovno izdavanje svih dokumenata dodatno je povećavala njen stres.
I dok je mislila da je izgubila sve nade, dogodilo se nešto neočekivano. Nekolicina mladih ljudi koji su prolazili pored njenog dvorišta uočila je novčanik. Umjesto da ga zadrže, odlučili su učiniti ono što je ispravno. Vratili su ga tako što su ga, kako je kasnije opisala, ostavili iza kapije, na mjestu gdje će ga ona sigurno pronaći. Kada je Marija ponovo otvorila svoj novčanik, shvatila je da je sve ostalo netaknuto – i novac i dokumenti bili su na svom mjestu. Njena prva reakcija bila je mješavina olakšanja i oduševljenja, jer u svijetu gdje se stalno ističu negativne vijesti, ovaj čin poštenja za nju je bio pravi podsjetnik da dobri ljudi i dalje postoje.
Ono što priču čini još posebnijom jeste to što mladi nisu željeli publicitet ni zahvale. Marija je pokušala saznati tko su bili ti nepoznati pomagači, ali u tome nije uspjela. Svejedno, željela je javno izraziti zahvalnost i poručiti njihovim roditeljima da mogu biti ponosni na djecu koju su odgojili. Takva gesta, premda jednostavna, imala je dubok društveni značaj – jer je pokazala da mladi, unatoč stereotipima, i te kako znaju pokazati poštenje i brigu za druge.
Ovaj događaj iz Smedereva nije usamljen. Domaći mediji sve češće donose slične priče. Mladi vraćaju izgubljene predmete, pomažu starijima, učestvuju u volonterskim i humanitarnim akcijama. Tako, na primjer, portali poput Blic.rs redovno objavljuju priče o srednjoškolcima koji pomažu nepoznatim sugrađanima, dok se na Kurir.rs ističu brojne volonterske inicijative u kojima mladi daju doprinos zajednici. Čak i ozbiljniji mediji poput Politike prenose ovakve primjere, naglašavajući da i u vremenu punom izazova postoje ljudi koji nesebično grade temelje međusobnog povjerenja.
- Psiholozi objašnjavaju da je gubitak novčanika ili dokumenata uvijek veliki stres. Osoba tada osjeća ranjivost i strah od zloupotrebe, a anksioznost se dodatno povećava pomišlju na birokratske procedure ponovnog izdavanja. No, trenutak kada nepoznata osoba vrati izgubljeno, prema istraživanjima Instituta za psihologiju u Beogradu, izaziva snažan osjećaj sigurnosti i povjerenja. U takvim situacijama, obična gesta poštenja ima neizmjernu vrijednost jer vraća vjeru u ljude i u zajednicu. Upravo to se dogodilo Mariji – njen stres je nestao, a umjesto njega ostala je zahvalnost i nada da ovakvi primjeri nisu rijetkost.
U društvu koje često naglašava samo negativne primjere ponašanja mladih, ovakve priče imaju još veći značaj. One pokazuju da mladi nisu samo pasivni posmatrači, već i aktivni učesnici u izgradnji moralnih temelja zajednice. Čin vraćanja novčanika možda se na prvi pogled čini malenim, ali njegov simbolički značaj je ogroman – jer pokazuje da vrijednosti poput poštenja, solidarnosti i empatije još uvijek žive.
Na kraju, iskustvo Marije Marić nije tek obična anegdota. To je univerzalna priča o tome koliko je važno čuvati ljudskost i poštenje u svakodnevici. Njeno iskustvo podsjeća nas da se najveći primjeri humanosti često dešavaju u tišini, bez medijske pompe, ali sa snažnim utjecajem na zajednicu. Zahvaljujući mladima koji su tog dana odlučili vratiti ono što nije njihovo, potvrđuje se da postoje generacije koje mogu mijenjati svijet nabolje. Marijina poruka roditeljima i mladima ostaje jasna: svaki čin dobra vrijedi prepoznati, pohvaliti i širiti dalje, jer samo tako možemo održati povjerenje i humanost kao temeljne vrijednosti našeg društva.
