BONUS TEKST
Život kamiondžija je priča o cestama koje nemaju kraja, o kilometrima koji se broje u hiljadama i o tišini kabine u kojoj je saputnik najčešće samo zvuk motora ili glas sa radija. To je profesija koja u sebi nosi dozu romantike i avanture, ali i teret odricanja. Naizgled, sloboda i odgovornost stoje rame uz rame – jedno bez drugog ne postoji. Oni koji nikada nisu bili za volanom šlepera često zamišljaju da je riječ o poslu punom ljepote: otvoren put, beskrajan horizont, osjećaj da je svijet nadohvat ruke. Međutim, oni koji su godinama na cesti znaju da iza te slike stoji mnogo umora, izazova i žrtve.
Dan kamiondžije počinje tamo gdje ga je prethodne noći zatekao kraj vožnje. Nekada je to toplo ognjište i sopstvena kuća, ali mnogo češće parking uz autoput, kabina kamiona koja postaje i spavaća soba, kuhinja i dnevni boravak. Prije nego motor ponovo oživi, slijedi obavezna provjera: gume, ulje, kočnice, svjetla. Jedna mala greška može značiti kvar na stotinama kilometara od kuće, a tada svaki sat čeka postaje dug kao vječnost. Radni dan na cesti traje i po 12, ponekad 14 sati, a ritam određuju ruta, vrijeme, gužve i granične procedure. Ovdje ne postoji klasično „kraj smjene“ – cesta je i kancelarija i radionica koja se proteže bez kraja.
Kabina kamiona postaje mali svijet vozača. Tu se jede, spava, sluša muzika, razgovara sa porodicom preko telefona ili video poziva. Neki vozači unesu u kabinu slike najmilijih, male ukrase ili suvenire sa putovanja da bi osjetili toplinu doma. Ipak, ni najljepši detalji ne mogu nadomjestiti nedostatak fizičke blizine. Kamiondžije često propuštaju rođendane svoje djece, godišnjice braka ili obične večere sa porodicom. Taj teret je možda i najteži dio njihovog posla – vrijeme koje ne mogu vratiti.
Na putu se vozač susreće sa prirodom u svim njenim licima. Zime na planinskim prijevojima, ljetne vrućine na autoputevima, magle i kiše koje smanjuju vidljivost – sve to zahtijeva ogromnu koncentraciju i iskustvo. Teret koji voze vrijedi mnogo, a odgovornost je isključivo na njima. Kašnjenja nose finansijske posljedice, a svaka nesreća može promijeniti živote. Upravo zato kamiondžija razvija osjećaj odgovornosti kakav malo ko u drugim profesijama poznaje.
- Na cesti postoji i solidarnost. Ako jedan vozač stane zbog kvara, drugi će se zaustaviti da pita može li pomoći. CB radio stanice još uvijek su alat komunikacije – da se prenese informacija o policijskim patrolama, gužvama, nevremenu ili da se jednostavno prekrati vrijeme razgovorom. Ta nevidljiva mreža podrške čini da se ljudi na cesti osjećaju manje sami.
Kamiondžije su tihi svjedoci promjena kontinenata i gradova. Oni vide izlazak sunca nad Alpama, jutarnje magle u Poljskoj, beskrajne redove kamiona na granicama ili blještavilo velikih metropola u ponoć. Njihov život je mozaik slika – od fascinantnih pejzaža do iscrpljujućih sati čekanja na utovar. Svaka vožnja nosi nove priče, neke koje vrijedi pamtiti, a neke koje bi najradije zaboravili.
Fizički, posao je izuzetno težak. Dugotrajno sjedenje, loša ishrana, manjak sna i stres ostavljaju posljedice. Bolovi u leđima, problemi sa srcem i krvnim sudovima, hronični umor – to su česti saputnici. Oni koji paze na zdravlje pokušavaju vježbati na odmorištima, biraju zdraviju hranu i poštuju obavezne pauze, ali realnost posla često im to ne dopušta.
Psihički pritisak nije ništa manji. Odgovornost za teret, rokove i sigurnost uvijek je prisutna. U sekundi se može dogoditi nešto nepredviđeno, pa su smirenost i brza reakcija vještine koje svaki kamiondžija mora razviti. Nauče i da cijene male stvari: obrok u usputnom restoranu, razgovor sa kolegom na pumpi, ili trenutak mira dok posmatraju noćno nebo.
- Uprkos svemu, mnogi vozači kažu da ovaj posao ne bi mijenjali. Sloboda koju donosi cesta, osjećaj da svaki dan može otkriti nešto novo, mogućnost da vide svijet i upoznaju ljude iz različitih kultura – to je ono što ih vraća za volan. Kamiondžija nije samo vozač: on je i mehaničar, navigator, logističar, ponekad prevodilac i diplomat. U kontaktu je sa ljudima iz različitih zemalja i kultura, spajajući ih na najpraktičniji način – kroz robu i usluge koje prevozi.
Njihov život je spoj kretanja i mirovanja, radosti i tuge, slobode i odgovornosti. Oni povezuju gradove, regije i države. Zahvaljujući njima police prodavnica pune se hranom i proizvodima, fabrike dobijaju sirovine, bolnice opremu. Iako su većini ljudi gotovo nevidljivi, bez njih bi svakodnevni život stao. Kada na autoputu vidimo kamion, vrijedi se sjetiti da za volanom sjedi čovjek koji možda već danima nije bio kod kuće, ali i dalje vozi – jer svijet u kojem živimo ne bi funkcionisao bez njega
