Tokom svojih srednjoškolskih dana živio sam u velikom siromaštvu. Moji roditelji su se trudili koliko su mogli, ali novca nikada nije bilo dovoljno. Često nisam imao ni za običan ručak. Umjesto da drugima priznam istinu, izmišljao sam izgovore. Govorio sam da sam zaboravio ponijeti hranu, pretvarao se da sam je slučajno ostavio kod kuće ili jednostavno govorio da nisam gladan. Duboko u sebi osjećao sam stid i strah da će me drugovi saznati kakva je moja situacija.
U tom periodu, jedna učiteljica počela je primjećivati moj problem. Bila je to žena vedrog izraza i blagih očiju. Nikada me nije pitala ništa direktno, ali je svakog dana donosila za mene hranu. Ponekad bi to bio sendvič, ponekad voće ili kolač, ali uvijek je dolazilo sa osmijehom i riječima ohrabrenja. Ta mala gesta bila je za mene ogromna – osjećao sam da nisam sam, da postoji neko ko me vidi i razumije.
- Ali onda, iznenada, tokom iste školske godine, ona je napustila posao. Niko nije znao pravi razlog. Samo jednog dana više nije došla, a ja sam ostao bez osobe koja mi je davala osjećaj topline i brige. Godinama poslije, često sam mislio na nju. Zapitao bih se gdje je, šta radi, da li zna koliko mi je značila.
Vrijeme je prolazilo. Završio sam školu, upisao fakultet, prošao kroz teške godine, i na kraju ostvario svoj san – postao sam advokat. To je bila pobjeda ne samo za mene, nego i za onog nesigurnog dječaka koji je nekada sjedio gladan u školskim klupama.
Jednog dana, dok sam pregledao listu klijenata zakazanih za razgovor, moje oči zastale su na jednom imenu. Bilo je to poznato ime koje me je u trenutku vratilo u mladost. Srce mi je preskočilo od uzbuđenja i nevjerice. Kada su vrata moje kancelarije konačno bila otvorena i ona ušla, zaledio sam se. Prepoznao sam je odmah. Iako su godine ostavile tragove na njenom licu, njene oči su bile iste – ljubazne, tople i iskrene.
Ona, međutim, mene u početku nije prepoznala. Njene ruke su se tresle, a glas joj je bio nesiguran. Vidjelo se da joj je teško. Tek kada sam joj izgovorio svoje ime, njen pogled se razvedrio, a lice obasjao osmijeh. U tom trenutku oboje smo znali – sudbina nas je ponovo spojila, ali ovog puta u sasvim drugačijim ulogama.
- Ispričala mi je svoju priču. Njen muž, s kojim je bila u braku 20 godina, napustio ju je zbog mlađe žene. Ono što je bilo još gore, on je unaprijed smislio plan i uzeo sve njene ušteđevine. Ostala je sama, prevarena i bez ikakve finansijske sigurnosti. Nije mogla da priušti advokata, ali je ipak skupila hrabrosti da dođe do mene, nadajući se da ću joj možda izaći u susret barem sa nižim naknadama.
Nisam morao ni da razmišljam. Pogledao sam je u oči i rekao joj da ne želim ni pare od nje. Objasnio sam da je to najmanje što mogu učiniti, jer ona je bila razlog zbog kojeg sam u djetinjstvu osjetio da nisam potpuno zaboravljen. Bio je to dug koji sam morao vratiti.
Zajedno smo krenuli u pravnu borbu. Radili smo vrijedno, prikupljali dokaze i sastavljali strategiju. Ona je bila puna straha, a ja pun odlučnosti da je izvedem na pravi put. Na kraju smo pobijedili. Sud joj je vratio sav njen novac, pa čak i dosudio dodatnu odštetu za pretrpljenu štetu i prevaru koju je doživjela.
Kada je presuda izrečena, ona me je snažno zagrlila. U njenim očima vidio sam suze radosnice, ali i zahvalnost koju je bilo teško opisati riječima. Rekla je da sam je spasio. A ja sam joj odgovorio jednostavno i iskreno: da nisam uradio ništa posebno, da sam samo vraćao dug. Dug za one dane kada je meni, izgubljenom dječaku, davala hranu i vjeru da postoji dobrota u ljudima.
Dodao sam i da uvijek može računati na mene, šta god joj u životu zatrebalo. Taj trenutak bio je potvrda da se dobrota uvijek vrati, možda ne odmah, ali sigurno, u pravom trenutku i na pravi način.
