Moja starija sestra prošla je kroz bolan razvod i odlučila da se vrati da živi s nama. Kada mi je mama saopštila tu odluku, nisam mogla sakriti da nisam oduševljena. Naš stan je ionako mali, a sada je trebalo da u njemu boravi još jedna odrasla osoba i njena kćerka od samo pet godina. Nekada sam zamišljala da, kad se sestra uda, konačno ću imati svoj mir, više prostora i vremena za sebe. Taj osjećaj slobode pratio me godinama i bio je dio mog svakodnevnog užitka. A onda se sve promijenilo preko noći.
- Ubrzo sam shvatila koliko je moj život poremećen. Umjesto tišine, u stanu je stalno vladala buka. Moja sestričina, iako preslatka, bila je neumorna – stalno je trčala, postavljala pitanja, htjela pažnju i igru. Moj mali kutak mira nestao je. Osjećala sam da više nemam kontrolu nad sopstvenim prostorom, i iskreno, teško sam se mirila s tim.
Kao da to nije bilo dovoljno, dogodilo se nešto što nisam mogla ni da zamislim. Jednog dana, dok smo sjedile zajedno, primijetila sam da me svrbi glava. Isprva sam mislila da umišljam, ali osjećaj je postajao sve gori. Kada sam napokon provjerila, doživjela sam šok – moja mala sestričina mi je prenijela vaške. Najvjerovatnije ih je donijela iz vrtića, gdje djeca često dijele igračke, jastuke i sve ostalo.
Bio je to pravi užas. Imala sam dugu i lijepu kosu, na koju sam bila ponosna, a sada je bila puna tih sitnih, odvratnih napasti. Svaki trenutak je bio nepodnošljiv – svrab, nelagoda, osjećaj da nešto stalno gmiže po meni. Nije mi preostalo ništa drugo osim da donesem odluku koja me užasavala. Otišla sam kod svoje mame i zamolila je da me odmah ošiša. Rekla sam joj da mi je svejedno, neka uzme makaze i neka me ošiša skroz na nulu, samo da prestane ova agonija.
Dok sam sjedila na stolici, spremna da izgubim kosu, osjećala sam se kao da gubim dio sebe. Suze su mi same navirale, ali bila sam odlučna. Međutim, baš u tom trenutku, kada je mama podigla makaze, na ulaznim vratima začulo se snažno i histerično kucanje.
Mama je otvorila vrata, a tamo je stajao moj vjerenik. Trebalo je da se udamo krajem godine i gradili smo zajedničke planove, ali u tom trenutku nisam očekivala da će naići. Bio je zadihan, bez daha, i u rukama je držao veliku vrećicu. Gledao me s takvom zabrinutošću da mi se srce steglo.
- Izvadio je iz vrećice gomilu preparata – skupe šampone, kreme, sprejeve, pa čak i posebne pudere i tretmane za kosu. Nisam ni znala da postoji toliko proizvoda za uklanjanje vaški. Njegov glas je drhtao dok je govorio da je sve to kupio kako bi mi pomogao i da neću morati da se šišam. Obećao je da će biti uz mene svakog dana, da će sam sjediti pored mene, strpljivo i pažljivo uklanjati svaku napast iz moje kose.
U tom trenutku nisam mogla vjerovati da neko može pokazati toliku pažnju i ljubav. Umjesto da pobjegne od problema, on se suočio s njim. Nije mu bilo odbojno, nije ga bilo sramota, niti je mislio da je to nešto prljavo. Gledao me s nježnošću i odlučnošću, kao da mu je najvažnije na svijetu da ja ostanem srećna.
Zahvaljujući njegovoj brizi, uspjela sam da spasim svoju kosu. Nije bilo lako, proces je trajao danima, ali zajedno smo se izborili. Svaki put kada bi strpljivo prelazio kroz moju kosu, osjećala sam kako nestaje ne samo svrab, već i moja briga da ću ostati bez onog dijela sebe koji sam voljela.
Ali, još važnije od same kose, bilo je ono što sam osjetila u njegovom ponašanju. Njegova ljubav i posvećenost nisu se mogli mjeriti ni sa čim. Dok su svi drugi smatrali da je najbolje rješenje da se ošišam, on je bio jedini koji je vjerovao da vrijedim truda i vremena. Pokazao mi je da sam mu važna više od svega, da nije tu samo u lijepim trenucima, nego i u onim najgorim, kada je teško i kada se čovjek osjeća izgubljeno.
Taj strašan događaj, koji je na početku izgledao kao prava noćna mora, pretvorio se u nešto što je učvrstilo našu vezu. Sada sam potpuno sigurna da je on čovjek s kojim želim da provedem život. Ne samo zato što me voli, nego zato što je spreman da se bori za mene i onda kada se suočavamo s naizgled bezazlenim, ali u stvarnosti teškim problemima.
Kada god se sjetim tog dana, nasmijem se i zahvalim sudbini što mi je pokazala pravu sliku čovjeka kojeg ću uskoro zvati svojim mužem. Naučila sam da prava ljubav ne dolazi do izražaja u romantičnim gestovima ili skupim poklonima, već u spremnosti da se bude uz drugu osobu čak i u najgorim i najneugodnijim trenucima
