Godinama sam bila uz svoju najbolju drugaricu dok je prolazila kroz tešku borbu da postane majka. Zajedno smo dijelile suze, razgovarale satima, tražile rješenja i nadale se da će joj se želja ostvariti. Bila sam joj oslonac, pokušavala da je ohrabrim i da je podsjetim da život, iako ponekad surov, zna iznenaditi kada se najmanje nadaš. Međutim, kako su godine prolazile, primijetila sam promjenu u njenom ponašanju – postala je osjetljiva i često mrzovoljna kada bi tema skrenula na djecu i majčinstvo. Iako mi je to ponekad bilo teško podnijeti, uvijek sam imala razumijevanja, znajući kroz kakvu emotivnu borbu prolazi.
- Sve se preokrenulo kada sam ja ostala trudna. Umjesto da mi pruži zagrljaj ili uputi čestitku, dočekala me je optužbama. Rekla mi je da sam to uradila namjerno, da nisam mogla sačekati da ona prva zatrudni, i još mnogo ružnih stvari koje su me pogodile. Iako me njene riječi povrijedile, odlučila sam da ne ulazim u svađu. Mislila sam da je to samo trenutna reakcija izazvana njenim bolom.
Tokom narednih mjeseci, dok sam nosila svoje dijete, ona se udaljila. Nije se javljala, nije pitala kako sam, niti pokazala interesovanje za moje zdravlje i trudnoću. Ja sam, i pored svega, pokušavala da održim kontakt, ali svaki moj trud nailazio je na zid tišine. Par dana nakon što sam se porodila, doživjela sam još veće razočaranje – primijetila sam da me je blokirala na društvenim mrežama. Nije mi poslala čak ni poruku da čestita rođenje djeteta. To je bio trenutak kada sam shvatila da naš odnos više ne postoji onakav kakav je nekad bio.
Vrijeme je prolazilo, a ja sam se potpuno posvetila majčinstvu. Prvi osmijeh mog sina, njegovi mali koraci i sve male pobjede činili su me sretnom. Kada je došao dan da mu proslavim prvi rođendan, željela sam oko sebe ljude koji su bili uz mene, koji su dijelili moju radost i pružali podršku. Nisam imala dilemu – moja bivša najbolja drugarica nije bila na spisku zvanica. Nakon svega, smatrala sam da je to logična odluka.
- I onda, nekoliko dana nakon proslave, stigla je njena poruka. Optužila me je da sam bezobrazna jer je nisam pozvala. Pisala je kao da se ništa od onoga ranije nije desilo, kao da blokiranje, tišina i ignorisanje nikada nisu postojali. U meni se miješalo iznenađenje i ogorčenost. Nisam željela da se vraćam unazad niti da objašnjavam odluke koje sam već donijela. Poslala sam joj samo kratak odgovor: „Ko si ti?“. Te tri riječi bile su moj način da stavim tačku na priču koja je odavno izgubila smisao.
Shvatila sam da nije moja odgovornost što ona još uvijek nije postala majka. Žao mi je zbog njene situacije, ali to ne može biti izgovor za ponižavanje, hladnoću i nedostatak empatije. Prijateljstvo se ne prekida kada se životne okolnosti promijene – ono se tada pokazuje u svom pravom svjetlu. U mojoj trudnoći nije bilo mjesta za zavist, ali ona je u naš odnos unijela upravo to.
Danas znam da pravi prijatelji ne mjere sreću i uspjeh kroz poređenje, već se iskreno raduju tuđoj sreći. Oni ostaju prisutni čak i kada im je teško, jer znaju da podrška nije samo riječ, već i čin. Moja bivša drugarica nije mogla prevazići sopstvenu bol i zavist, a ja nisam mogla dozvoliti da me njen stav povuče u negativnost.
Ono što sam iz ove situacije naučila jeste da je samopoštovanje jednako važno kao i razumijevanje. Mogu imati empatiju za tuđu situaciju, ali ne i na račun sopstvene sreće i mira. Moj život je sada ispunjen ljudima koji me podržavaju i koji znaju cijeniti trenutke radosti. Oni su tu bez potrebe da se porede ili takmiče, i upravo zbog njih znam da sam donijela ispravnu odluku.
Na kraju, moj odgovor „Ko si ti?“ nije bio samo trenutak ljutnje – bio je to simbol oslobađanja od toksičnog odnosa i podsjetnik sebi da se ne vraćam tamo gdje sam već bila povrijeđena. Moj put sada vodi ka zdravijim odnosima, ispunjenim iskrenom podrškom i ljubavlju, a prošlost ostavljam tamo gdje pripada.
