Kamaja Mobli provela je punih 18 godina života pod tuđim imenom, potpuno nesvjesna da žena koju je godinama zvala majkom zapravo nije osoba koja ju je donijela na svijet.
Odrasla je kao Aleksis Keli Manigo, uvjerena da je Glorija Vilijams njena biološka majka, a tek na pragu odraslog doba otkrila je istinu koja je njen svijet raspolovila na dvije stvarnosti. Danas, 27 godina kasnije, za obje žene kaže „mama“ i pokušava spojiti dva paralelna života u jednu istinu koja još uvijek boli.
- Sve je počelo u julu 1998. godine u bolnici University Medical Center na Floridi. Šanara Mobli, tada šesnaestogodišnja djevojka, tek je rodila svoju kćerku kada je u sobu ušla žena u plavoj uniformi. Predstavila se kao medicinska sestra i s osmijehom uzela bebu iz majčinog naručja, navodno da bi obavila rutinsku kontrolu. Ali ta žena nije bila bolničarka – bila je Glorija Vilijams, koja je samo sedmicu ranije izgubila dijete u trudnoći. Bez ikakvih sumnji koje bi probudila kod okoline, mirno je izašla iz porodilišta, nestavši bez traga i ostavljajući za sobom majku koja je zauvijek ostala obilježena gubitkom.
Kamajin novi život odvijao se pod potpuno novim identitetom, u malom gradiću u Južnoj Karolini, gdje je odrastala okružena ljubavlju i pažnjom. Za nju je Glorija bila sve – roditelj, učitelj i oslonac. Nikada nije posumnjala u porijeklo niti u priče koje joj je Glorija servirala o njenoj prošlosti, sve do svoje 18. godine, kada je pokušala da se zaposli i zatražila lične dokumente. Tada je sve počelo da se ruši. Istina o njenom pravom identitetu i otmici isplivala je na površinu, a Kamaja je preko noći iz „obične“ djevojke postala središte jednog od najpoznatijih slučajeva otmica novorođenčadi u američkoj historiji.
Suđenje Gloriji Vilijams 2018. godine izazvalo je podijeljene reakcije širom nacije. Dok je sudija izricao kaznu od 18 godina zatvora, Kamaja je stajala rastrzana između dvije žene. S jedne strane bila je njena biološka majka Šanara Mobli, koja je 18 godina čekala trenutak da ponovno zagrli svoje dijete. S druge strane bila je Glorija, žena koja je dijete ukrala, ali je istovremeno odgajala s nesebičnom ljubavlju. „Glorija jeste moja majka. Volela me je bezuslovno i naučila kako da budem snažna,“ napisala je Kamaja u emotivnom pismu upućenom sudu, moleći da joj smanje kaznu.
- Bol koji je nosila Šanara bio je nemjerljiv. „Plakala sam svake noći. Samo sam željela da je još jednom držim,“ rekla je u suzama pred sudom. Njihov prvi susret nakon skoro dvije decenije nije bio nimalo idiličan – za Šanaru je saznanje da njena kćerka i dalje Gloriju zove „mama“ bilo gotovo nepodnošljivo. „Ja sam tvoja majka, Kamaja! Ne bi trebalo da biraš sa kim ćeš slaviti Dan majki,“ zavapila je.
Ipak, s vremenom je bol počela da se pretvara u pokušaje pomirenja. Tri godine kasnije, Kamaja i Šanara objavile su zajedničku fotografiju na kojoj se grle i smiju. Iako nijedna riječ nije napisana, slika je govorila više od hiljadu riječi – čin oproštaja i želja da se zacijele rane koje su obilježile njihove živote.
Danas Kamaja živi dvostruki život. Koristi oba imena i nosi teret dviju različitih istina. Na društvenim mrežama ima dva profila – jedan za Aleksis, drugi za Kamaju. Njena biološka porodica pokušava joj biti bliska, dok Glorija, koja služi zatvorsku kaznu, nastoji pronaći smisao tako što studira master program i učestvuje u humanitarnim projektima.
„Ništa ne može izbrisati prošlost,“ napisala je Kamaja u jednom od svojih pisama, „ali volim obe svoje majke. One su dio mene.“
Dok čeka dan kada će Glorija izaći na slobodu 2032. godine, Kamaja nastavlja pokušavati spojiti dvije polovine sebe u jednu cjelinu. Njena priča je svedočanstvo o ljubavi, oproštaju i snazi da se pronađe smisao i u najtežim životnim istinama.
