Njegove riječi nose tugu oca koji je svjestan svojih grešaka i vremena koje se ne može vratiti.Njihov odnos je podsjetnik da porodica nikada ne prestaje da bude važna, bez obzira na razdaljine.
Milan Štrljić je jedno od najprepoznatljivijih imena filmske i pozorišne scene bivše Jugoslavije. Njegova bogata karijera ostavila je dubok trag u kulturi regiona, a put kojim je koračao inspirisao je mnoge. Njegova ćerka, Iva Štrljić, takođe je pronašla svoje mjesto u svijetu glume, gradići reputaciju i uspjeh bez direktnog oslanjanja na očevo poznato ime. Međutim, iza svjetlosti reflektora krije se porodična priča koja je protkana emocijama, izazovima i posebnom vrstom međusobnog poštovanja.
- Iva je svoj umjetnički put gradila samostalno, odlučna da se njeno ime veže za njen rad i talenat, a ne za porodične veze. Uprkos činjenici da joj je otac bio uzor i inspiracija, željela je da njeni uspjesi budu rezultat njene vlastite posvećenosti i truda. Njena istrajnost i sposobnost da se izbori sa izazovima pokazuju nezavisnost i snagu koja je krasi kako u privatnom, tako i u profesionalnom životu.
Tokom turbulentnih devedesetih godina, Milan je donio odluku da se preseli iz Beograda u Hrvatsku. Taj period bio je obilježen složenim političkim i društvenim prilikama koje su značajno uticale na porodične odnose. Fizička udaljenost između njega i njegove djece iz prvog braka, Luke i Ive, ostavila je trag. Iako nije mogao biti prisutan u mnogim ključnim trenucima njihovog odrastanja, veza između oca i djece nikada nije bila potpuno prekinuta. Umjesto toga, razvila se u odnos temeljen na razumijevanju i tihoj podršci.
- Milan je imao specifičnu filozofiju kada je riječ o roditeljstvu. Bio je uvjeren da nametanje svog autoriteta ili miješanje u profesionalni razvoj djece ne bi donijelo ništa dobro. Zato se odlučio za diskretniji pristup — pružao je podršku iz pozadine, vjerujući u sposobnost svoje djece da pronađu svoj put. Smatrao je da bi njegovo aktivno prisustvo u Ivinim glumačkim projektima moglo stvoriti nepotreban pritisak i sputati njen kreativni izraz.
Njihov odnos obilježen je posebnom vrstom tišine i poštovanja. Iako se ne viđaju često, među njima postoji neraskidiva nit koja ih povezuje. Milan često ističe koliko je ponosan na Ivu, na njenu snagu i odlučnost da se izbori sa svim izazovima koje nosi život u umjetnosti. S druge strane, Iva u svojim intervjuima govori o ocu s dozom razumijevanja, pokazujući da njihov odnos nije zasnovan na svakodnevnim kontaktima, već na dubokoj emocionalnoj povezanosti.
Iako nikada nisu dijelili pozornicu ili zajednički glumački projekat, Milan i Iva svojim djelima obogaćuju kulturnu baštinu regiona. Njihove karijere su dokaz da porodične veze ne ovise isključivo o fizičkoj blizini, nego o sposobnosti da se sačuva uzajamno poštovanje i toplina, čak i kada životne okolnosti stvaraju razdaljine.
Porodica je često složen sistem odnosa u kojem su potrebni strpljenje, otvorenost i volja da se prevaziđu razlike. Priča Milana i Ive Štrljić pokazuje da je moguće pronaći balans između roditeljske brige i lične slobode djece. Uprkos izazovnim vremenima i distanci, uspjeli su sačuvati odnos koji je tih, nenametljiv, ali duboko značajan. Njihov primjer potvrđuje da se ljubav i podrška mogu izraziti na mnogo načina, čak i kada to nije kroz svakodnevno prisustvo.
