Smrt je jedno od najdubljih i najzagonetnijih iskustava koje ljudsko biće može doživjeti .Postoji jedno pitanje koje je čovječanstvu oduvijek bilo zagonetno da li je moguće biti svjestan trenutka vlastite smrti.
Od davnina, ljudi su pokušavali dokučiti šta se zaista dešava u tim posljednjim trenucima života. Mnoge kulture su razvile različite teorije i vjerovanja o tome šta dolazi nakon smrti, dok su savremena naučna istraživanja usmjerena na ispitivanje stanja svijesti u tim kritičnim trenucima, naročito kroz iskustva osoba koje su preživjele kliničku smrt.
- Iako se smrt često poistovjećuje s tamom i crnilom, zanimljivo je da oni koji su se našli na granici života i smrti nerijetko prijavljuju drugačija iskustva. Tradicionalno, crna boja je smatrana simbolom kraja, tišine i ništavila. Ipak, osobe koje su bile na ivici smrti često govore o sasvim drugačijim bojama i osjećajima. Jedan zanimljiv podatak koji se sve češće pojavljuje u ovim svjedočenjima jeste pojava plave nijanse, što se objašnjava mogućim neurološkim procesima koji se dešavaju u trenutku kada nivo kiseonika u mozgu opada. U tim trenucima, kako tijelo prestaje funkcionisati na fizičkom nivou, mozak reaguje stvaranjem snažnih i živopisnih slika – vizuelnih doživljaja koji ostaju duboko urezani u svijest osobe.
Naučna zajednica pokušava da razjasni te fenomene. Jedna od najopsežnijih studija koja je izazvala veliku pažnju javnosti dolazi sa Univerziteta u Southamptonu, gdje su istraživači prikupili podatke od više od 2.000 osoba koje su prošle kroz stanje kliničke smrti. Ono što je posebno intrigantno jeste činjenica da su mnogi ispitanici tvrdili da su, i nakon što je njihovo srce prestalo da kuca, zadržali osjećaj svijesti. Iako naučno gledano mozak vrlo brzo gubi funkciju nakon srčanog zastoja, čini se da određeni elementi svijesti mogu opstati čak do tri minute nakon prestanka srčanog rada.
Tokom tog kratkog ali intenzivnog perioda, mnogi su izvještavali o van-tjelesnim iskustvima, osjećaju lebdenja, posmatranju vlastitog tijela iz druge perspektive, pa čak i o emocionalno snažnim susretima sa preminulim voljenima. Jedan ispitanik je opisao kako je, nakon srčanog zastoja, imao osjećaj kao da gleda svoje tijelo dok leži u kolima hitne pomoći. Nije osjećao bol, ali je sve doživljavao kao da je prisutan, svjestan i nekako lebdi iznad svega. Ovakva iskustva često se doživljavaju kao realna i duboko se urezuju u pamćenje.
Drugi ispitanici govore o susretima s osobama koje su preminule. Jedan čovjek koji je doživio tešku saobraćajnu nesreću, rekao je da je u trenutku kada mu je srce stalo, ugledao svog pokojnog brata, koji mu je rekao da će mu se uskoro pridružiti. Ti trenuci, iako kratki, ostavljaju snažan emocionalni utisak, a mnogi ih opisuju kao najznačajnije iskustvo u životu. Psiholozi vjeruju da ovakvi doživljaji mogu biti rezultat reakcija mozga na ekstremni stres, u kojima se stvaraju slike i emocije povezane s osjećajem sigurnosti, utjehe i prisustva poznatih osoba.
Zanimljivo je i to da osobe koje su prošle kroz iskustvo kliničke smrti često iz tog iskustva izlaze promijenjene – neki mijenjaju pogled na život, postaju duhovniji, osjećajniji, a ponekad i manje uplašeni od smrti. Iako su ovi trenuci kratki, njihov psihološki efekat traje cijeli život.
Savremena nauka, iako još uvijek nema konačne odgovore, sve više naginje mišljenju da svijest možda nije vezana isključivo za rad srca ili mozga, već da postoji kao poseban entitet koji na kratko može preživjeti fizičku smrt. Dokazi koji ukazuju na to da ljudi mogu zadržati percepciju, sjećanja i emocije i nakon kliničke smrti, pokreću duboka filozofska, medicinska i duhovna pitanja. Šta je svijest? Da li ona prestaje sa životom tijela ili se nastavlja dalje u nekom drugom obliku?
Iako su potrebna dalja istraživanja, dosadašnji rezultati ukazuju na mogućnost da trenutak smrti nije potpuni prekid svijesti, već proces koji može obuhvatiti složene i duboko lične doživljaje. Ova saznanja ne donose samo novu dimenziju u razumijevanju smrti, već nas potiču da drugačije razmišljamo o životu, njegovom smislu i onome što nas možda čeka nakon posljednjeg otkucaja srca.
U tom kontekstu, trenutak smrti prestaje biti samo kraj, i postaje nešto što se može razumjeti, osjetiti, pa čak i preživjeti – barem na trenutak.
