Nihad Kešetović je nakon dvije decenije života u uvjerenju da je otac dvoje djece saznao bolnu istinu – djeca koju je odgajao s ljubavlju zapravo nisu njegova. To saznanje promijenilo mu je život iz temelja i natjeralo ga da se potpuno povuče iz svijeta koji ga je ranije okruživao.
Nihad Kešetović više ne traži potvrdu ni priznanje od drugih ljudi. Nakon svega što je prošao, sada želi samo jedno – da bude ono čemu je cijeli život težio, da postane muškarac u pravom smislu te riječi. Na kraju puta, gdje prestaje asfalt i počinju guste šume Babine luke, smjestio se njegov skromni dom. Okružen drvećem i prirodom, s mirom koji povremeno naruši samo lavež psa ili škripanje starog bicikla, Nihad napokon može reći da diše punim plućima. U toj tišini našao je ono što je tražio cijeli život – prostor da bude svoj.
Njegov mir, međutim, nije došao lako. Godinama je hodao stazom prepunom boli, izdaja i iluzija. Više od dvadeset godina njegov život bio je ispunjen prevarama, neizvjesnostima i borbom. Konačni udarac zadalo mu je otkriće koje mu je slomilo srce – djeca koju je podizao i za koju je vjerovao da su njegova, zapravo to nisu bila. Sve se srušilo poput kule od karata.
“Želio sam da djeca nikada ne saznaju. Htio sam da sve završimo tiho, bez velike buke – razvod, prodaja kuće, svako na svoju stranu. Htio sam da ih poštedim boli,” priznaje Nihad, ali dodaje da bivša supruga nije dijelila njegovu želju za diskrecijom. Istina je na kraju izašla na vidjelo, ne samo pred djecom, već i pred cijelom čaršijom.
- Njegova priča počinje jednostavno. Rođen u skromnoj porodici, od rane mladosti učio je vrijednosti rada i odricanja. Sredinom osamdesetih oženio se, a porodica mu je bila sve. Djeca su se rodila 1987. i 1991. godine, i činilo se da vodi miran, gotovo idiličan život. No ispod površine krio se osjećaj da nešto nije u redu.
“Tada sam počeo primjećivati znakove. Zdravlje mi je propadalo, preživio sam trombozu, Parkinsonovu bolest, a onda i srčani udar. Liječnici su mi tada rekli da, medicinski gledano, ne mogu imati djecu. Bio je to trenutak kada se svijet počeo rušiti,” prisjeća se Nihad, s pogledom zagledanim u daljinu.
Konačna potvrda stigla je kada je odlučio uraditi DNK test. Rezultati su bili poražavajući. Djeca, za koju je mislio da su njegova krv, nisu nosila njegov genetski kod. Tvrdi da mu je supruga godinama bila nevjerna i da je u njihov dom dovodila ljubavnika dok je on radio. “Moj stan bio je samo bordel, ništa više,” izgovara tiho, s tugom u očima.
- Nakon otkrivanja istine, život mu se raspao. Razvod, sudski procesi, podjela imovine i borba za finansijsku stabilnost postali su njegova svakodnevica. Djeca, koja su ga donedavno zvala “tata”, okrenula su mu leđa. “Na sudu su padale riječi koje nisam očekivao. Djeca su se distancirala u trenutku kada je potvrđeno da nisam njihov otac. Bio je to kraj.”
Ostavio je kuću, posao i grad iza sebe. Preselio se na kraj svijeta, u zabačeno mjesto gdje ga niko ne poznaje, i gdje ga niko ništa ne pita. Tamo, u tišini Babine luke, pronašao je Nadu – ženu s kojom sada dijeli život. Zajedno rade u vrtu, dijele tišinu, lijekove i neizrečene ožiljke iz prošlosti.
“Ovo nije bajka. Ovo je stvarnost. I meni je dovoljna. Ovdje niko ne pita šta je bilo ni čiji si otac. Ovdje si samo čovjek,” govori Nihad s blagim osmijehom.
Iako boluje od rijetkog poremećaja krvi i mora svakih nekoliko sedmica primati transfuziju, tvrdi da nikada nije bio slobodniji. “Oprostio sam, ali zaboraviti ne mogu. Oprostio sam zbog sebe, jer bi me ljutnja pojela iznutra. Ali ne mogu izbrisati sjećanje na to da sam godinama živio u laži.”
S djecom više nema nikakav odnos, osim kada se mora javiti zbog administrativnih pitanja. Za njega, oni su emotivno nestali onog dana kada je istina izašla na vidjelo. Danas mu društvo pravi pas, vrt koji s ljubavlju njeguje i Nada koja razumije kada je tišina najbolji lijek. To mu je, kaže, dovoljno.
“Prvi put nakon dugo vremena, mogu reći da živim. Nisam otac, nisam suprug. Samo sam Nihad. I to mi je dovoljno.”
