BONUS TEKST
U zabačenom selu u kojem su tajne svakog stanovnika bile opće poznate, živio je čovjek po imenu Savo, poznat po tome što je imao najgori smisao za humor među seljanima. Svaki put kad je pokušao ispričati vic, odgovor je obično bio kolutanje očima i hinjeno neznanje. Savu, međutim, to uglavnom nije smetalo; osjećao je zadovoljstvo na svoj način.
Ipak, jednog je dana odlučio promijeniti tu percepciju i pokazati da ipak može biti pristojan komičar. Savo je saznao da se u obližnjem selu organizira veliki godišnji sajam s natjecanjem u pričanju šala. Nagrada je nevjerojatno primamljiva – godišnja zaliha besplatnog kruha iz lokalne pekare!
Razmišljao je: “Osvajanje ove nagrade ne samo da bi svima pokazalo moj smisao za humor, već bi mi omogućilo i uštedu na kruhu. Dvostruka pobjeda! Ovom je natjecanju odlučio pristupiti s neviđenom pripremom. Otkrivši prastaru knjigu na tavanu, počeo je učiti šale s njezinih stranica. Knjiga je bila toliko zastarjela da je čak i njegov pradjed njen humor smatrao zabavnim.
Ipak, Savo je bio uvjeren da će mu upravo ta starina osigurati trijumf. Došao je dan sajma, a Savo je bio spreman. Obukao je svoje najljepše odijelo, koje je posljednji put nosio na vjenčanju svoje rođakinje i sada ga je lagano stezalo oko struka, i krenuo u obližnje selo. Na putu je nailazio na susjede koji su mu se, kao i obično, šaljivo rugali. “Jesi li išao negdje, Savo?
Još jednom podijeliti te svoje ‘viceve’?” – dobaci mu Jovo smijući se. – Ne brini, Jovo, do kraja današnjeg dana ćeš me moliti za šalu – uvjerljivo je odgovorio Savo. Po dolasku na sajam brzo je shvatio žestinu konkurencije. Bio je prisutan raznolik niz showmena, od pojedinaca sposobnih satima bez prestanka pričati šale do onih koji su svoju točku uljepšali rekvizitima i kostimima. Savo je zauzeo svoje mjesto u redu, čvrsto stežući svoju izlizanu knjigu viceva.
“Ovo će se činiti kao šetnja parkom”, razmišljao je, uvjeren u svoj nadolazeći trijumf. Napokon je došao Savin trenutak da zablista. Popeo se na pozornicu, izvukao knjigu iz džepa i počeo govoriti: “Jeste li svjesni zašto krava ima zvono? To je zato što su joj rogovi pokvareni! Publika ga je samo gledala, a Savo je osjetio kako predosjeća smijeh koji se nije ostvario.
Kad je počela vladati panika, odlučio je upotrijebiti ‘jače oružje’. “Jeste li naišli na ovaj vic: Zašto zec nosi naočale? Da bi jasnije vidio mrkvu! Ovog puta iz publike se čuo samo jedan kašalj, ali ništa drugo nije uslijedilo. Savo obliven znojem otkriva posljednjeg aduta. “Dobro, pripremite se za ovo; sigurno će vas iznenaditi! Zašto je kokoš prešla cestu?
Da stigne na drugu stranu! U tom trenutku tišina je bila zaglušujuća, dopuštajući Savi da čuje ubrzane otkucaje svog srca. Osjećao je kako mu se odijelo steže i kako mu lice rumeni od srama. Odjednom je buknuo smijeh – ne bilo kakav, već nekontrolirani smijeh koji je dolazio od starije žene iz publike.
Sve su se oči usmjerile prema njoj dok je kroz suze radosnice uzviknula: “Ova osoba je nevjerojatno pametna! Situacija je toliko nesretna da postaje zabavna! Ubrzo je cijela publika prasnula u smijeh, ali ne zbog kvalitete šala, već zato što je Savin pokušaj humora bio toliko očit da je prerastao u nešto komično. Ne znajući kako odgovoriti, Sava je razmišljao hoće li se pridružiti smijehu ili pobjeći s pozornice.
Međutim, brzo je shvatio da je, u određenom smislu, ipak postigao svoj cilj. Smijali su se, a on je upravo to želio. Kad je natjecanje završeno, Sava je proglašen pobjednikom, ali ne zbog najbolje šale, već zbog “najupornijeg truda”. Ponosno je pokazivao svoju nagradu – godišnju zalihu besplatnog kruha – svojim susjedima kad god bi ga sreli. “Što sam rekao, ha? Sada ćete me svi moliti da podijelim neke šale!”
ponovio je sa smiješkom. Tako je Savo, na način koji nije očekivao, isplivao u najpoznatijeg šaljivdžiju u svom selu. Iako njegov humor možda nije bio najbolji, njegov su entuzijazam i odlučnost učvrstili njegov legendarni status. Na kraju je bilo bitno da su se svi smijali. Savo je podijelio kruh cijelom selu, uvjetujući da dolaze na njegove svakodnevne “humorističke” večeri, gdje bi posluživao svježe pecivo i pričao svoje notorno strašne šale.
