U svojoj autobiografiji “Kad zamirišu jorgovani” Vesna Zmijanac iskreno je ispričala najrazornije gubitke koje je doživjela. Kao baka dvjema unukama i majka uspješne pjevačice Nikolije Jovanović, udate za Relju Popovića, Vesnin život je ispunjen radošću i uspjesima. No, hrabro je otkrila i srceparajuću tragediju gubitka djeteta u sedmom mjesecu trudnoće.
Vesna je slikovito opisala duboku agoniju koju je suđeno proživjeti tijekom vrhunca svojih postignuća. Bit će prisiljena zatomiti golemo ushićenje, zamijenivši ga još većom tugom. Ova tuga, iako privremena i lako podnošljiva fizička patnja, poslužit će kao podsjetnik na ogromnu i dugotrajnu bol koja ostaje u roditelju koji je izgubio dijete. Godine 1986. u pauzi koncerta u Mladenovcu moj suprug Vlada Jovanović i ja tragično smo izgubili prvo dijete, sina.
Pobačaj se dogodio neočekivano i prerano, iza pozornice u svlačionici dvorane. Intenzitet tog trenutka, koji se protegao kroz cijelo putovanje do Beograda i čak nekoliko minuta u bolnici, je neopisiv. Čak i sada, nakon što je prošlo mnogo vremena, bol ostaje sirova, a praznina koju je stvorila još uvijek se nazire svojom tamnom prisutnošću. Kad god se prisjetim ovog srcedrapajućeg iskustva, koje se događa prečesto, stisne mi se želudac, stvori mi se knedla u grlu i uhvatim se pod teretom mučnog pitanja: koliko sam i kako sam živio svoj život, odgovoran za ono što se dogodilo?
Tijekom prvih tjedana nakon tragedije, kad je bol zbog odsutnosti još uvijek bila jaka, također sam čeznula da nestanem, da prestanem postojati. Smatrao sam sebe odgovornim, odbijajući tražiti bilo kakve olakotne okolnosti, a istovremeno sam smišljao razna mučenja i mučenja kao oblik samokažnjavanja. Moguće je da sam u nekom trenutku prešao prag koji razdvaja racionalno shvaćanje stvarnosti od sebičnih, pomalo nezdravih i nedvojbeno pogrešnih (i grešnih!) dedukcija.
Međutim, život je nastavio svojim tokom. Zahtjevi poslovanja ponovno su odnijeli prednost. Moja planirana gostovanja ponovno su otkazana zbog neočekivanog prekida trudnoće. Kao odgovor, bacio sam se na posao s još većim entuzijazmom, gurajući se gotovo bjesomučnom brzinom. Možda sam se nadao da ću udubljenjem u posao, stres i iscrpljenost također zaboraviti duboku emocionalnu ranu koja je nanesena mojoj duši (fizički aspekt, naravno, blijedi u usporedbi).
Nisam ni slutio da me, nažalost, manje od godinu dana kasnije čeka slično, ako ne i izazovnije i razornije iskustvo. Godine 1987., pod sličnim okolnostima, tragično sam izgubila svoje drugo nerođeno dijete, sina, kao i Vladina, u sedmom mjesecu trudnoće. Ponekad, kako u prošlosti tako iu sadašnjosti, zateknem se kako razmišljam o pitanju: koje sam radnje počinio da opravdam nesretne događaje koji su se odvijali u mom životu? Nastavljam zbrajati svoje pogreške i prijestupe, namjerne i nenamjerne, kao i svoje trenutke ljutnje i očigledne nesavršenosti.
Razmišljam o neljubaznim mislima koje sam gajio prema drugima, manje od hvale vrijednim postupcima koje sam nanio sebi i onima oko sebe i propuštenim prilikama da pokažem ljubaznost i dobrotu sebi i drugima. Istražujem slučajeve u kojima sam nenamjerno prouzročio štetu svojim riječima ili postupcima, nastojeći otkriti temeljne korijene i objašnjenja za posljedice s kojima sam se suočio. Mora se priznati da sam tijekom svog postojanja skupio zbirku iskustava, i burnih i nestašnih. Iako neka od tih iskustava možda nisu izvor ponosa, bile su to prilike koje mi je pružio život i ja sam ih najbolje iskoristio. Bez sumnje postoje mnoge stvari koje sam mogao učiniti drugačije, akcije koje su ostale neučinjene i putovi koji su ostali neistraženi.
Ipak, vjerujem da sam dovoljno izdržao i da je moja patnja dala odgovore na pitanja koja su me nekoć mučila, ali i ona koja mi se povremeno vraćaju u misli. Platio sam svoje obveze, a možda čak i više nego što je potrebno. Moje je uvjerenje, koje dijele i generacije koje dolaze, da je dug podmiren, naša krvna loza ispunila svoju obvezu. Sa svakom prolivenom suzom, vidljivom ili skrivenom, sve su stvari riješene. Čak iu tim trenucima moje su misli slijedile poznati obrazac. Obuzet očajem i tjeskobom, žudio sam za nekim pokazateljem, kako u sebi tako iu svojoj okolini, da su se zlonamjerne sile koje su me mučile konačno nasitile svojom drugom žrtvom. Čeznuo sam za tračkom nade, znakom da novi početak može nastati iz pepela moje prošlosti.
„Sad je dosta“, tiho sam izjavila, vjerujući da sam platila najvišu cijenu. Činilo mi se nepojmljivim da je sve unaprijed određeno, zauvijek zapečaćeno. A onda sam otkrio svjetionik, skriven duboko u sebi. Nalazila se u mojoj unutarnjoj snazi, mojoj nepokolebljivoj odlučnosti i mom razumijevanju da svaka pretrpljena kušnja služi pročišćenju i jačanju. Jer kroz veliku patnju netko postaje zaslužan za otkupljenje i iscjeljenje.
Nedvojbeno, najprijelomniji trenuci u mom privatnom i poslovnom životu dogodili su se 1989. godine. Za početak godine izdao sam album pod naslovom “Kad zamirišu jorgovani”, a 19. listopada rodila mi se kći Nikolija. Nakon ta dva transformativna i uzbudljiva događaja, mogu pouzdano reći da je moj život doživio nepovratnu promjenu. Od tada se sve promijenilo, sve do ovog trenutka. Naoružana mudrošću i posljedicama stečenim iz prošlih iskustava, donijela sam odlučnu odluku dati majčinstvo iznad svega, ako mi se ukaže prilika i božansko milosrđe bude darovano meni.
Imajući to uvjerenje na umu, čvrsto sam se obvezala da ću do kraja provesti svoju trudnoću, osiguravajući da će je pažljivo pratiti medicinski stručnjak. Zbog toga sam donio odluku da otkažem sve svoje obveze i gostovanja. Umjesto toga, otputovao sam u Zagreb potražiti liječničku pomoć na klinici, gdje sam imao sreću da sam imao vodstvo i podršku dr. Asima Kurjaka, mog dragog prijatelja. Kako se bližilo vrijeme Nikolijina rođenja, dr. Kurjak je postao ne samo moj kum, već i značajna prisutnost u mom životu.
Samo nekoliko tjedana prije poroda, Vlada i ja smo poduzeli korak da našu vezu službeno učvrstimo kao brak. Točno u osam i trideset ujutro 19. listopada 1989. godine rutinskim carskim rezom na svijet je došla moja kći Nikolija. Ime Nikolija dobila je u čast svoje bake, Vladine majke. Mojoj sreći i ponosu nema granica. Unatoč neprestanoj medijskoj pažnji tijekom cijele trudnoće, čak su se objavljivale moje fotografije s istaknutom bebinom kvrgom, tek tada sam istinski osjetila težinu društvene osude.
Ova presuda nije se odnosila samo na mene, već i na moj dragocjeni smotuljak radosti, koji nikada nisam izostavio iz vida. Brojne Nikolijine slike krasile su, vjerujem, stranice raznih novina, učinivši je jednom od najfotografiranijih beba u cijeloj zemlji, ako ne i najfotografiraniju. A što se mene tiče, sa sigurnošću mogu reći da sam najsretnija supruga i majka kojoj se netko može nadati.
