Bez znanja Dušana Raljića (58), njegova potraga za voljenim ujakom uskoro će poprimiti elemente zanosnog filmskog scenarija. Oslobađajući ograničeno znanje koje posjeduje, podijelio je jedine dostupne pojedinosti o ovoj osobi na raznim internetskim platformama. Oskudica informacija je namjerna, budući da je njegov ujak nestao pod zagonetnim okolnostima, ne ostavljajući za sobom nikakve vidljive tragove.
- Godine 1937. u Skender Vakufu rođen je Bogoljub Raljić. Nakon odsluženja vojnog roka, 1959. godine odlazi u Pančevo, gdje se udomljuje kod strica i počinje učiti postolarski zanat. Za to vrijeme, priča se da je imao trudnu djevojku. Nakon nekoliko godina života i rada u gradu, jedne je večeri misteriozno nestao, ne vrativši se u svoj stan. Narednih dana od njega nije bilo traga, a Bogoljubu Raljiću se gubi svaki trag.
Kroz razgovore, prisjećanja i saznanja pojedinaca koje je susretao, Dušan je došao do mnoštva intrigantnih informacija. I nakon šezdeset i četiri godine Dušan ostaje nepokolebljiv u svojoj odlučnosti da otkrije istinu o sudbini svog strica Bogoljuba. Unatoč godinama predanog istraživanja prošlosti, Dušan se žali da je napredak minimalan. Međutim, svaki novi podatak koji otkrije služi mu kao izvor nove nade i motivacije, potičući njegovu sve intenzivniju potragu koja je trajala posljednje tri godine.
- Nakon proteka brojnih godina, uspjeh mog pothvata ostaje neizvjestan, jer samo Bog može doista utvrditi njegov ishod. Uz pomoć osobe od povjerenja iz Pančeva, uspio sam otkriti identitet djevojke iz tog perioda, kao i podatke o njenom zaposlenju, mjestu stanovanja i činjenici da je rodila sina sa mojim stricem. Ova otkrića sežu do samog početka priče, kako je ispričao Dušan. Bogoljub Raljić, drugo od sedmero djece Nikole i Perse rođenih 2. svibnja 1937. u današnjem Kneževu, oko 1957. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Varaždinu.
Cijelo to vrijeme dopisuje se sa svojim stricem Dušanom, koji je živio u Pančevu. i navodno je bio vlasnik trgovine cipela. Nakon odsluženja vojnog roka, Bogoljub se odaziva pozivu svog rođaka Dušana i odlazi u Pančevo kod strica. Dušan priča da su svi dogovori bili pisanim putem, jer je njegov otac Nikola bio jedan od rijetkih pismenih ljudi u to doba. Nikola, koji je bio vrlo cijenjen u svome kraju i šire, bio je poznat po iznimnoj gostoljubivosti.
- Uvidjevši da se oskudnom egzistencijom ne može održati mladi naraštaj u zemlji neplodnih polja i stočarstva, pogotovo u kraju gdje su zime trajale šest mjeseci, donio je odluku da svog brata Bogoljuba pošalje u Pančevo. Svrha ovog preseljenja bila je da Bogoljub završi svoje obućarsko školovanje i započne novi život u tom gradu. U dvadeset drugoj godini Bogoljub se preselio u Pančevo kod strica. Nastanio se u Ulici braće Jovanović, a kako pričaju poznanici, Dušan svedoči o Bogoljubovom brzom sticanju veština i njegovoj nepokolebljivoj marljivosti.
Razvoj se odvijao upravo kako se i očekivalo, jer su prošle tri godine od dolaska mladog Bogoljuba. Ali tada njihovo postojanje naglo skreće u neočekivanom smjeru, pretvarajući se u enigmu koja ostaje neriješena ni nakon svih ovih godina. Bogoljub je, u rasponu od šezdeset i četiri godine, nestao bez traga i ijedne riječi. Tog dana Bogoljub se nakon šetnje nije vratio u stan. Sljedeća noć je došla i prošla, ali kad je jutro stiglo, soba je ostala prazna.
- Kroz glavu im je prošla misao da je možda prespavao kod kolege. No, kako je prošao drugi, treći i peti dan, od Bogoljuba i dalje ni traga ni glasa. Cijelo to vrijeme gajili su nadu da će se ponovno pojaviti, budući da se ovakav nestanak nikada prije nije dogodio, s obzirom na njegovu uobičajenu nevoljkost da izlazi. Suzdržali su se od odmah kontaktiranja policije iz straha da ga je možda regrutirala emigracija, koja je tih godina bila vrlo aktivna.
Njihova zabrinutost odnosila se na vlastitu sigurnost, s obzirom na nadzor OZNA-e i UDBA-e, kao i na moguće posljedice po njihove rođake koji su služili u JNA, kako objašnjava Dušan. Pisma su slana na razna odredišta tijekom njihovih putovanja. Roditelji su mu se javili iz Bosne, izražavajući razočaranje što ih nije posjećivao i dopisivao s njima. Na ulazu se iznenada materijalizira djevojka zagonetne naravi. No, jednog jutra stanare stana iznenadio je neočekivani dolazak mlade žene na njihov prag.
- Pitala je: “Je li ovo stan Bogoljuba Raljića? Ja sam njegova djevojka i nosim njegovo dijete. On ne zna za situaciju, a kako nije u kontaktu sa mnom, preuzela sam na sebe da pronađem mu. Djevojke su, nažalost, prenijele da je Bogoljub već duže vrijeme odsutan i nemaju saznanja gdje se on nalazi. Nakon što se oprostila, više puta je dolazila, kako priča Dušan, ali bezuspješno. U nadi da će doći do kontakta, Dušan je pokrenuo taj poduhvat, vjerujući da bi sin Bogoljubove djevojke potencijalno mogao biti u šezdesetim ili ranim sedamdesetim godinama.
Unatoč neumornim naporima Bogoljubovih najbližih da ga pronađu, pokušaji da do njega dođu putem pisama, potraga i upita nisu urodili plodom. Činilo se kao da je nestao bez traga, ostavljajući svoju obitelj i prijatelje u stanju očaja. No, u tami se pojavio tračak nade, a upravo će Dušan dati prijeko potrebne detalje. U razdoblju od pet-šest godina u Novi Sad su stigli Anđelko i Nedjeljko, dvojica Bogoljubove braće. Anđelko, koji je radio kao limar i dosta vremena provodio na terenu, zatekao se jedne večeri u kafiću u blizini željezničke stanice, vjerojatno na relaciji Pančevo – Novi Sad.
- Dok je uživao u kavi i čekao svoj vlak, primijetio je ženu i dječaka, otprilike pet ili šest godina, kako sjede za drugim stolom. Ženin uporan pogled izazivao je u njemu blagu nelagodu. Ubrzo nakon toga skupila je hrabrosti prići njegovom stolu i ljubazno ga upitala: “Poznajete li možda Bogoljuba Raljića?” Anđelko, nevjerojatno sličan Bogoljubu, osjetio je navalu misli kako mu preplavljuje um. U početku se bojao da je na neki način počinio nedjelo, ali u stanju zbunjenosti jednostavno je odgovorio:
“Ne znam. Po povratku kući, Anđelko je ispričao događaje o tome što se dogodilo, zbog čega je odgovarao za neodgovaranje, pa te večeri nije mogao pronaći utjehu. Prema njihovoj priči, odlučio je da se ujutro odrekne svojih radnih obaveza i umjesto toga krenuo je na željeznički kolodvor očekujući dolazak zagonetne žene. Međutim, njegove su se nade izjalovile jer se ona nije ostvarila.
- Nepokoleban, vraćao se u stanicu u više navrata, strpljivo čekajući, ali ona se ipak nije pojavila. Postalo je očito da je više nikad neće vidjeti. Tako Dušan govori, život stvara narative, a upravo ovu priču bismo opisali kao melankoličnu. Kako vrijeme odmiče, povremeno netko oživi ovu priču, evocirajući uspomene. Sredinom osamdesetih poslano je pismo Crvenom križu, ali Dušan tvrdi da od njih nikada nisu dobili odgovor. –
