Priča se odvija s dječakom koji u svom rodnom gradu Kruševcu kreće u ribolov. Budući da mu je trebao alat, obratio se prijatelju i zamolio ga: “Možeš li mi dodati to… dodaj mi to… Taj štap… tu škakljicu!” Smijeh je orio njegove pratitelje, koji su mu dali doživotni nadimak. Štucanje! Nalik na čavku, bolje rečeno na čavku – gruba i mirisna. I tako je nastala priča o Čkaljinom porijeklu. Oprostite, kako je Čaklj, odnosno Čkalja, završio glumačku karijeru kad je prvotno upisao veterinu? Pa to je jednostavno sudbina i zapravo je najbolje što su se stvari tako odvijale.
- Večer je bila ispunjena radošću i zadovoljstvom. Dana 1. travnja 1924. godine u gradu Kruševcu došao je na svijet. Kada je napunio dvadeset i pet godina, našao se pred mikrofonom Radio Beograda, gostujući u kultnoj emisiji Veselo veče i od tog trenutka njegova priča postala je legendarna. Tijekom svoje karijere na velikom je platnu tumačio preko 200 likova, od kojih je većina bila komične naravi. Osim filmskog rada, objavio je i brojne humoristične ploče. Ovaj legendarni čovjek, poznat kao Čkalja, bio je odomaćen u Jugoslaviji, a nitko nije bio svjestan njegove slave. Unatoč svojoj ogromnoj popularnosti, ostao je nevjerojatno prizemljen, utjelovljujući oličenje poniznosti. S bazom obožavatelja od dvadeset milijuna ljudi, obožavali su ga svi koji su ga poznavali. Njegova sposobnost da bez napora donese radost i smijeh drugima zavoljela ga je kod publike, učvrstivši njegov status voljene zvijezde.
To je bila bit njegove prisutnosti, koja je bez napora osvajala sve koji su ga susretali. Da vam dočaram sliku: Čkalja je krasio televizijski ekran, ne izgovarajući nijednu riječ, a ipak je smijeh orio iz svih krajeva Jugoslavije. Teško je povjerovati, draga moja suvremena djeco, ali to se uistinu dogodilo! Čak i prije ere televizije, prizor je bio jednako čaroban: nedjeljom navečer u osam, nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, cijela bi se zajednica okupljala u svojim domovima kako bi slušala radio.
- Bilo je to kolektivno iskustvo koje je ujedinilo susjedstvo, a svi su željno slušali Miju i Čkalju. U današnje vrijeme takav je pojam jednostavno nezamisliv. Uhvatiti bit takvog komičarskog genija nije lak zadatak i vrlo je nevjerojatno da ćemo ikada svjedočiti pojavi sličnog talenta. Malo je vjerojatno da će itko uspjeti izazvati takav gromoglasan smijeh mase. Zapravo, teško da će itko u sljedećem stoljeću moći dovesti ovaj narod do suza radosnica kao što je to učinio Čkalja. Zato, čuvajte uspomene na Čkalju dok još možete. To je doista prekrasno iskustvo. Kamiondžije Čkalju uvijek moramo pamtiti po brojnim nezaboravnim ulogama poput Jordana, Pepija, Jovanče Micića, farmera Lijana, Jarića T. Živadina, Firge. Svaki lik prožet je Čkaljinim jedinstvenim humorom. Jedna posebna scena sa snimanja filma “Kamioni opet voze” (1983.) ističe se kao legendarna, iako je nema na internetu.
U ovoj sceni talentirani glumac Milo Miranović tumači blesavog Skočajića, koji podsjeća na Rodžera Lojda Paka Trigera iz “Mućke” – teško je reći koji je lik mutniji, ali obje izvedbe zaslužuju aplauz. U međuvremenu, Čkalja sjajno utjelovljuje ekscentričnog Jarića T. Živadina, poznatog i kao Jare. Dok se zastor spušta i scena počinje, Jare slijedi scenarij i isporučuje dreku koja izaziva smijeh kod snimatelja, redatelja i svih prisutnih. No, u tišini snimanja, Milo Miranović mora zadržati ozbiljno držanje, unatoč apsurdnosti svoje uloge. Odjednom, usred scene (tišina, snima se!), Milo se sruši na kauč.
- Glava mu se zaglavi između Federera na kauču dok uzvikuje: “Ne mogu to učiniti!” Dok svi pretpostavljaju da plače, on se zapravo svlada smijehom i uzvikuje: “Ma daj, ne mogu ovo podnijeti! Usred vala gromoglasnog smijeha prolama se cijeli ansambl (prekinite snimanje ovog trenutka!), a Čkalja gleda tupo, zbunjeno na licu: “Ha?!” Milo je jedva imao dovoljno vremena da snimi ovu urnebesnu scenu! Tako je i bilo, stare kosti umirovljenika… Priča o Miodragu Petroviću Čkalji uistinu je sumorna, lišena komičnih elemenata. Za sobom je ostavio sina Čedomira Petrovića (rođenog 1949.), koji je nastavio karijeru glumca i redatelja. Osim toga, njegova unuka Jovana (rođena 1973.) također je krenula njegovim stopama i postala glumica. Ova obiteljska loza predstavlja cijenjeni i osobni aspekt njegova života.
Dobivanje ovako prestižne nagrade u Americi ponukalo bi me da izrazim zahvalnost supruzi, djeci, svekrvi, kao i producentu i redatelju. Međutim, s obzirom na sreću da sam u svojoj voljenoj zemlji Srbiji, osjećam se primoranim da se od srca zahvalim svom direktoru supermarketa, koji povremeno za mene kao umirovljenika izdvaja posebne poslastice, mom susjedu u baraci koji mi ljubazno ostavlja mlijeko , i moj poštar koji mi, iako često kasni, uvijek na vrijeme dostavlja mirovinu.
- Bez njihove podrške ne bih danas stajao ovdje. Ovo iskreno osjećanje izraženo je tijekom mog govora o primanju Nagrade za životno djelo “Car Konstantin”. U jednom od svojih nedavnih intervjua naglasio sam značaj ovih osoba u mom životu. U dobi od 76 godina zadovoljan sam skromnim načinom života i ne želim ništa više. Međutim, ono što mi je uistinu važno jest osigurati da naša djeca imaju priliku živjeti normalan život. Nažalost, moj sin je već duže vrijeme nezaposlen. Još pozitivnije, moja unuka Jovana, koja ima 28 godina, prije četiri godine uspješno je završila studij na kazališnoj akademiji. Osim toga, moram spomenuti izuzetan talent drugarice Ljubinke Bobić. Unatoč svojim kvalifikacijama, ne može pronaći posao. Baš su joj nedavno u jednom kazalištu (nebitno koje konkretno) drsko priopćili da neće biti primljena iz političkih motiva. Vrijedno je napomenuti da ona dolazi iz loze glumaca koja obuhvaća tri generacije unutar istog establišmenta.
Fenomen je uočen diljem svijeta da pojedinci ove prirode privlače značajnu pozornost. U našoj obitelji, koja obuhvaća tri generacije, nitko od nas nije zaposlen. I ja, i moj sin, i moje unuke Jovana i Milena, koja je diplomirala muzikologiju na cijenjenoj glazbenoj akademiji, ostali smo bez posla. Išli smo čak i do prikupljanja sredstava za Milenu kako bi mogla nastaviti ispite na glazbenoj akademiji u Londonu. Bila je presretna kada je primila vijest da će joj školarina biti pokrivena, ali nažalost, morat će sama pronaći sredstva za stanovanje i uzdržavanje. Nažalost, nijedan od ovih planova neće se ostvariti.
- Jedini hranitelj u obitelji je šogorica, koja obnaša cijenjenu dužnost anesteziologa u KBC-u Srbije. Isključivo njezina plaća preživljava njih četvero. Nažalost, ne mogu puno davati jer mi je mirovina svega 2300 dinara. Nakon što sam izvršio svoju dužnost plaćanja svih potrebnih poreza državi, jedva da je ostalo, kako su me uvijek učili. Nažalost, prošla su dva desetljeća otkako sam zadnji put kupila par cipela, iako taj detalj nije bitan. Ono što je uistinu bitno je da mogu svoje unuke počastiti pićem kad idemo u kafić. S velikom tugom javljam da je preminuo Miodrag Petrović Čkalja, najistaknutiji slovenski komičar. Dan nakon smrti najvećeg jugoslavenskog komičara, ugledni slovenski list “Mladina” objavio je ovu rečenicu. Godine 2003. preminuo je u teškoj patnji. Danas je njegovo sjećanje odato ulicom u Beogradu, spomenikom u Kruševcu, pa čak i poštanskom markom. Cijena ove marke ne prelazi 50 dinara.