Četvrt stoljeća njihova je sestra živjela uz njih u susjednoj sobi, što je naposljetku razotkrilo misterij iza Jovankine i Titove bezdjetnosti. Jovanka Broz imala je sestru po imenu Nada Budisavljević, ali su se, nažalost, tijekom života u velikoj mjeri otuđile. Nakon prerane smrti roditelja, Nada i njihova druga sestra Zora uglavnom su boravile u raznim internatima, sirotištima i domovima. Nakon završenog studija engleskog i talijanskog jezika i svjetske književnosti, Nada se zaposlila kao knjižničarka kod Tita.
- Dugo je stanovala uz Jovanku i Tita u Užičkoj 15, ali se sve to vrijeme uzdržavala od razgovora o osobnim stvarima svoje sestre i šogora. Nada je otkrila da postoje dva razloga zašto su neke stvari ostale neotkrivene. Prvo, smatrani su privatnim tajnama. Drugo, u kućanstvu je bilo pravilo suzdržavati se od razgovora o događajima koji su se tamo dogodili. Nada je nagađala da su možda postojali ugovorni sporazumi ili klauzule koje su zabranjivale razgovor o Titovom i Jovankinom privatnom životu. Iako sama Nada nikada nije potpisala takav ugovor niti je to od nje traženo, njezino dugotrajno druženje s njima dalo joj je do znanja koliko su te teme nedorečene. No, u svojoj publikaciji iz 2015. pod naslovom “Nada Budisavljević: Moja sestra Jovanka Broz” ipak je uspjela otkriti značajna otkrića o životu maršala Tita i njegove supruge.
Poslije rata Jovanka nas je smjestila u odvojene domove za nezbrinutu djecu, a Zora i ja smo se na kraju ponovno našli u Beogradu, gdje smo zajedno živjeli u jednoj sobi u Užičkoj 16. Bio nam je veliki ponos znati da je Jovanka bila zaposlena kod Tita. Međutim, nismo znali za bilo kakvu ljubavnu vezu između njih. Jovanka nam nikada nije otkrila takve informacije, niti je spominjala da ima dečka.
- Držala je te stvari u tajnosti, nikad se nije hvalila svojom ljepotom niti raspravljala o proscima. Godine 1952. javila je Zori i meni da je donijela odluku da se uda za Tita. Vijest nas je oboje potpuno ostavila bez teksta, baš kao što smo bili kad je ona objavila srceparajuću vijest o smrti našeg brata. Udala se za utjelovljenje svog idola, ili sam barem tako uvijek tvrdio. Za nas on nije bio samo običan smrtnik, već simbol. Kad nam je to otkrila, ni Zora ni ja nismo progovorili ni riječi. Umjesto toga, prošetali smo spuštajući se s Topčiderske zvezde. Zora i ja smo njezine riječi protumačili kao znak za povratak kući. I u tom trenutku suze su nam prestale teći. Nakon toga, Tito nas je pozvao i to službeno preko Jovanke, koja je također bila prisutna.
Bili smo ispunjeni ogromnom tjeskobom. Međutim, Tito je posjedovao izvanrednu sposobnost da ljude umiri i ublaži njihovu nervozu na doista izvanredan način. Kao da je imao dar oslobađanja pojedinaca iz stiska njihovih tjeskoba. Ponašao se prema nama s poštovanjem odraslih, čak je otišao toliko daleko da nam je ponudio čašu vina. Nisam mogao vjerovati svojim očima, jer mi nitko do sada nije pružio takvu gestu. Zatim nam je postavio pitanje tražeći naše mišljenje o određenim stvarima.
- Bilo je to otkriće, jer se nitko prije nije zanimao za moje mišljenje. Tito je bio prvi koji me pitao za razmišljanja i od tada je često tražio moj stav o raznim temama, osim politike, naravno. Čak je odvojio vrijeme da nam pokaže svoju sobu i ured koji se nalazi u Užičkoj 15, na prvom katu. Večerali smo u kabinetu, ne ulazeći u prostranu blagovaonicu. Tamo nas je uvjerio da će naši životi ostati nepromijenjeni, nastaviti na isti način kao i prije. Jedina razlika je što će on sada biti tu da nas hrani, uz Jovanku. I tako se dogodilo. Naš raspored života ostao je nepromijenjen, a on je sada preuzeo financijsku odgovornost budući da je Jovanka otpuštena i više nije zaposlena. Nakon našeg posjeta Užičkoj 15, Zora i ja smo bili ispunjeni osjećajem mira.
Naši životi ostaju nepromijenjeni, no sada ga doživljavamo kao izrazito ugodnu osobu. U iznenađujućem obratu, Tito se od idola i ikone transformirao u toplog i istinski dobrog čovjeka. Njegova ljubav prema meni bila je iskrena. Imao sam posebno mjesto u njegovoj obitelji kao stalna prisutnost. U početku je bilo vidljivo da je favorizirao Zoru, jer je ona utjelovila njegov preferirani lik mlade djevojke, a ja sam na svoj način ispunjavala tu ulogu u kućanstvu. Ljubav koju je osjećao prema meni bila je vidljiva kroz moju nepokolebljivu posvećenost Jovanki, odražavajući njenu nepokolebljivu odanost njemu.
- Jako se divio mojoj dubokoj povezanosti i altruističkoj podršci, pronalazeći istinsku sreću u mojoj prisutnosti. Tito je za mene bio kao očinska figura. Kad smo stigli, bili smo još tako mladi. On je preuzeo ulogu oca, nekoga tko nas je izdržavao od Jovankine udaje do moje prve plaće. Osjećao se kao da sam izgubio očinsku figuru kad je preminuo. Na donekle približan način dočekao nas je kao Jovankino potomstvo. Bilo je kao da smo joj vlastita djeca. Nevjerojatno, odnosio se prema nama s poštovanjem i odgovornošću koji su obično rezervirani za odrasle. Cijeli život sam ga smatrao očinskom figurom i moji osjećaji prema njemu nikada nisu posustali. Nadalje, svjestan sam da je bio jako ponosan na mene, posebice na moju ulogu instruktora engleskog jezika u Časničkoj školi jezika. To je bila tema o kojoj je često raspravljao i naglašavao, ističući moju predanost podučavanju jezika njegovih časnika.
