Bila je vrlo važna osoba za dijete koje je odrastalo u Srbiji. Mnoge njezine knjige postale su legendarne. O jednoj od njih snimljen je hit film, a njezina je knjiga dodana na popis lektire za sedmi razred. Ali nije jedina. Drugi su već dugo na njihovim popisima za čitanje. Više od četrdeset godina bila je u braku sa slavnim “Bobom ludih godina”. Imaju dvoje djece i troje unučadi. Uvijek je vjerovala u čuda, pa je i stvarala čuda
Sjećam se da sam s teta Mirom išao u robnu kuću „Beograd“, koja se nalazila u podnožju solitera na uglu ulica Pariske komune i Otona Župančića u Novom Beogradu. Bilo je to ranih 1960-ih, godinama prije nego što su trgovački centri postojali. Teta Mira je iz hobija šivala i heklala iz modnog časopisa Burda. Šivala je i plela uglavnom za svoje kćeri, moje sestre od tete Draganu i Nevenku. Često sam nosila stilove tete Meere kao njezine voljene “treće kćeri”.
Za mene je neopisiva radost kada me teta Mira pozove da kupim materijale, vunu, konce, pribadače, patentne zatvarače, gumbe, ukrasne trake ili šivaću mašinu. Ti šareni proizvodi probudili su moju maštu i odveli me u carstvo bajke. Posebno mi se svidjelo što me je teta Mira pitala za savjet: “Šta misliš, da izaberem ovaj cvjetni uzorak ili ovaj običan, danas više ne postoji robna kuća “Beograd”, a ni moja riža teta La?” živ. Još uvijek se sjećam kako se jedna odrasla osoba u odjelu za dvorišne stvari i pribor odnosila prema meni s poštovanjem i pitala me za mišljenje.
Obitelj i porijeklo
Moji roditelji i ja smo do moje pete godine živjeli u Novom Beogradu kod mamine obitelji, a od pete do dvanaeste godine živjeli smo u Starom Beogradu kod očeve obitelji. Odrastao sam uz baku, djeda, tete, stričeve, braću i sestre (po tetkama), susjede, te brojnu bližu i dalju rodbinu. Mi djeca smo se igrali na ulicama jer su automobili bili zatvoreni. Odrasli posjećuju jedni druge bez prethodne najave. Svaki sat dolaze i odlaze susjedi jer su vrata otključana.
I otac i majka bili su ekonomisti i bili su opsjednuti brojevima i tablicama. Ali tata je volio rijeke, prirodu i pecanje pa smo većinu vikenda provodili na Dunavu. Sjećam se kako sam s roditeljima šetao među rascvjetanim drvećem ispod mosta Pancewachi. Bill, njemački kratkodlaki ptičar, trčao je ispred nas, osvrćući se s vremena na vrijeme da vidi pratimo li ga.
U školu sam krenuo sa šest godina. Očito nisam dovoljno zreo da preuzmem odgovornost. Čim mi dosadi, spakiram stvari, ustanem i odem kući. Učiteljica je u početku tolerirala takvo ponašanje, ali kada su me drugi učenici počeli oponašati, pozvala je roditelje na razgovor. “Moramo nekako riješiti taj problem jer je do kraja sata ostalo dvoje-troje učenika u razredu. Vidjeli su Jasminku pa su i oni otišli kući”, požalila se učiteljica mojim roditeljima. Odrasli su me uspjeli držati u redu i uspješno sam završila osnovnu školu (četvorka iz matematike). Ipak, mnogo toga mogu povezati sa studentima koji moraju sjediti na dosadnim predavanjima. Smatram da školski sustav nije po mjeri djeteta, već je građen desetljećima i reforma je nužna. Treba napraviti prvi korak i preuzeti odgovornost, ali očito još nitko nije spreman.
španjolski
Na nagovor prijatelja upisala sam studij španjolskog jezika i književnosti. Međutim, tijekom studija sam se pokajao. Osjećam se krivim što nisam išao na odjel opće književnosti. Valjda iz bunta prema sebi nikad nisam položio govorni dio mature, pa je moj studij ostao trajno “španjolsko selo”. Ipak, život je jedna velika šala, a nedavno sam prevela knjigu “35 kalorija bez šećera” na španjolski. U lipnju sam bio pozvan na Madridski sajam knjiga i gostovao sam u gradskoj knjižnici “Jose Jero”. Ponovno sam došao do stola. Ponovno sam učila španjolski na Institutu Cervantes u Beogradu.
rad u medijima
U mladosti sam, osim kreativnog rada u marketingu, neko vrijeme provela radeći u medijima. Kao studentica ranih osamdesetih bila sam reporterka Indeksa 202, jednosatnog programa koji je izlazio svakog radnog dana.
Početkom devedesetih počeo sam pisati za dječji časopis TikTok. Poslije sam radio u časopisima Veliko dvorje, Huper i Politikin zabavnik. Tijekom akademske godine 2004./2005. Uređivao sam srpsku verziju National Geographic Juniora.
Na radiju Pingvin dio sam marketinškog tima “Talent Team”. Vodim autorsku emisiju „Od reči do reči“ i urednica sam emisije za mlade „Dvesta iz grada“. Rad na radiju pomogao mi je da se riješim živaca. Ni danas ne uživam baš u javnim nastupima, ali sam barem vježbao da mi ruke, noge i glas nisu drhtali.
prva knjiga
Kad je devedesetih počeo rat, moj komentar na te strašne događaje bila je antiratna priča “Giga napravi more”. Moja je ideja bila prikazati dječju nevinost, igru i maštovitost u svoj njihovoj ljepoti i raskoši, nasuprot sukobu rata. Napisao sam ga gotovo u jednom dahu i trebale su mi dvije godine da skupim hrabrosti da ga objavim. Srećom, imao sam veliku podršku rodbine, prijatelja i kolega. Bez njih bih možda još uvijek sjedio u dnevnoj sobi pokušavajući skupiti hrabrost. Ilustracije je uradio Dobrosav Bob Živković, izdavač je marketinška agencija “SMS Tim Talenta”. Dvadeset osam godina kasnije, novo izdanje priče o Gigi i Cvrčku ilustrirala je Ana Petrović u izdanju Kreativnog centra. djeca, roditelji, učitelji.
Prvo izdanje knjige “Giga je napravio more” odvelo me u vrtić i školu. Iz dana u dan sam sve manje radio na reklamama, a sve više na vodi sa svojom djecom. Preda mnom se postepeno otvarao cijeli jedan novi svijet. Ideje za nove knjige dobivam iz razgovora s djecom, a nove knjige mi omogućuju susrete s djecom u školama i gradskim knjižnicama. Upoznao sam sjajne učitelje, učitelje, knjižničare, roditelje. Kvaliteta domaće književnosti za djecu i mlade relativno je visoka. Mi dječji pisci smo pristupačni i proaktivni. Mnoga književna događanja za najmlađe organiziraju se diljem zemlje – u Novom Sadu, Zrenjaninu, Beogradu, Lazarevcu, Nišu, Aleksincu, Knjaževcu… Nažalost, pozitivni uzori o djeci i za djecu ostaju uglavnom nepoznati javnosti. Da sam netko, vijesti bi počinjale i završavale dječjom kulturom, uspjehom učenika, glazbenim uspjesima tinejdžera, srednjoškolskom humanitarnom akcijom…
Ostale knjige
Knjige koje djeca posebno vole su: „Od čitanja rasteš“, „Hoću kući“, „Ovo je najstrašniji dan u mom životu“, „Teško je ne voljeti me“… Kad sam pisala, I on se glasno nasmijao. Kroz cijeli radni proces vodili su me protagonisti ovih priča – Tamara, Nikolaj, Strašinja, Nina i Krka. Proživljavali su razne događaje i nezgode, a ja sam hodao uz njih i sve to snimao. Ilustracije igraju važnu ulogu u dječjim knjigama jer naglašavaju likove i nadopunjuju priču. Do sada sam uglavnom radio s Bobom Živkovićem i Anom Petrović. Oboje su nevjerojatno talentirani i duhoviti, pa moje knjige svojim umjetničkim doprinosom dobivaju dodatnu kvalitetu i veselje.
Ljeto kad sam naučio letjeti
2015. godine objavio je roman “Ljeto učenja letenja”. Knjiga “Gige čine more” govori o početku rata devedesetih, dok se roman “Ljeto kad sam naučio letjeti” bavi njegovim posljedicama. Glavni lik, Sophia, tinejdžerica je i ja sam priču usmjerio prema toj dobnoj skupini. Jako sam se iznenadio kada sam shvatio da ovu knjigu čitaju i mladi i stari. Roman je uvršten u lektiru za sedmi razred i preveden je na više jezika (lužički, makedonski, talijanski i njemački). Redateljica Larsa Andrich snimila je 2022. godine prema knjizi istoimeni film koji je izazvao veliku pozornost publike u regiji i svijetu. Mislim da je uspjeh filma također utjecao na dodatnu popularnost romana
Moj suprug Vladimir i ja zajedno smo više od četrdeset godina. Kao i u svakom braku, bilo je raznih zgoda i nezgoda, ali sve u svemu, do mirovine smo nekako došli.
Vladimir je moja glavna podrška u privatnom životu i poslu. Kao mladić nastavio je glumačku karijeru. Fotograf je i redatelj “Indeksovog radio kazališta”. Ostatak života proveo je u marketingu. Suradnici smo na mnogim poslovima i projektima. Imamo dvoje djece i troje unučadi.
Planovi su se brzo promijenili. Kupili smo deset jaja, pristojno se zahvalili prodavaču i žurno napustili tržnicu. Dok smo ulazili u Drinčićevu ulicu čuli smo da nas netko zove. Okrenuli smo se i ugledali nešto – zadihanog, pocrvenjelog prodavača kako nam pruža karton jaja. Zbunjeno smo je pogledali.
– Baci ta jaja! Nisu dobri. Ove su jako svježe. Slobodno ih dajte djeci – Prodavačica je ubacila kutiju jaja u moju košaru dok je žurno hodala i izgubila se u gužvi na tržnici.
Jednom, kad sam bio loše volje, rođak mi je savjetovao: – Idi na tržnicu.
Mrko sam je pogledao i odmahnuo rukom:
– Ne zanima me kakvo je tržište.
– Zato – nastavlja svoju kampanju Cousin. – Ili ćeš nešto kupiti, ili ćeš nešto dobiti, ili ćeš nešto čuti. Uglavnom, sve ćete promijeniti. Ovo sam dodao na svoj popis rodbine:
– Možda će vas netko pokušati prevariti, ali će se ipak predomisliti. Zbog djece.
sretan trenutak
Nedavno sam sišao s trolejbusa i požurio niz pločnik. Čeka me nekoliko obaveza i osjećam se nervozno i na rubu. Pogled mi je pao na travnjak pokraj kojeg sam prolazio. Travnjak je prekriven malim bijelim radovima. Pomislila sam: „Kada bih morala da se preselim u pustinju ili na krajnji sever zemlje, toliko bi mi nedostajali ti delikatni cvetovi. No, kako se u Beogradu podrazumevaju, nisu me uopšte zanimali. Najprije sam usporio, a zatim sam stao i pogledao bijelo korijenje drveća koje je izranjalo iz zelenog lišća trave. Na jednom mjestu guralo se više od desetak tankih stabljika, a dalje su bile dvije-tri skupine cvjetova, i neki cvjetići, iako su stajali sami i daleko od svojih sestara, izgledali su vrlo veselo. Taj par žutih i bijelih cipela na čupavice udaljio me od užurbanosti svakodnevnog života i donio mi dvije sekunde sreće preskupo?
tužan osjećaj
Dopustite da podijelim s vama razgovor koji sam vodio s djevojkom. Cijelu školsku godinu provela je u bolnici zbog više kirurških intervencija. Bliže se ljetni praznici, a ja sam joj rekao: “Sigurno se veseliš što će tvoji roditelji doći da te odvedu kući.” Doktori i medicinske sestre su bili jako dobri prema meni. Kad sam došao kući, nisam izlazio iz sobe jer sam bio u invalidskim kolicima .” Njezina me priča potpuno šokirala. Danima nisam mogla ustati. Zamišljao sam je kako sjedi kraj prozora, gleda djecu kako se igraju, smiju se, svađaju, zadirkuju, zaljubljuju…ah, kako je teško biti dijete, a biti drugačiji od svojih vršnjaka! Kao dijete, kako je bilo teško djetinjstvo provesti u četiri zida! Kako je teško imati roditelja koji te se srami!
Zahvaljujući ovoj djevojčici nastala je knjiga “O dugmićima i sreći”. Glavni lik je Jovan, koji ima cerebralnu paralizu. Bio je tako usamljen, jedino mu je društvo bilo čisto bijelo dugme. Po knjizi su izvedene kazališne predstave u Malom kazalištu Duskoradovich i snimljen je film “Zlogonje”. Često dobijam crteže, pesme, priče i poruke od dece inspirisane Jovanom. Njihovi darovi su mi posebno dragocjeni. Ova knjiga je lektira za četvrti razred.
o smrti
O smrti razmišljam češće i dulje.
Kad se osvrnem, vidim Gigu i Cvrčka kako sjede na plaži i razgovaraju:
– Gigo, ovo je za tebe – pružila sam mu morsku zvijezdu i pustila da mi vatra dođe do glave. Samo ga je uzeo, ništa. Drži je i budi tiha.
– Gigo, ako ti se ne sviđa, reci mi pa ću smisliti drugu.
I nije ništa našao. budi tiho. I ja sam malo ljuta ovdje:
– Pa reci nešto, Gigo, ja nisam tvoj školski psiholog.
Giga je gledao tu morsku zvijezdu, a onda je odjednom podignuo pogled i ja sam se srušio. Tako mu izgledaju oči. Tako mračno i duboko da možeš upasti.
