Posjedovao je obilje talenta, ali mu je nedostajalo elana za isticanjem, što može objasniti zašto nikada nije postao jedna od sjajnih Zvezdinih zvijezda. Međutim, nema potrebe za jadikovanjem. Sljedeća rečenica savršeno opisuje njegovu bit: “Zadovoljan sam životom koji vodim.” Sa 17 godina ušao je u reprezentaciju i naslijedio ugledne nogometaše poput Dragoslava Šekularca i Bore Kostića. Njegova zahvalnost što je pradjed danas leži isključivo na Bogu i svijetu sporta. Priča o životu Jovana Kuleta Aćimovića odvija se pred nama, izazivajući tako snažne emocije da je teško suspregnuti suze u nekim dirljivim trenucima.
Dolazim iz izazovnog predgrađa Beograda koje se zove Dalmatinska, preko puta škole “Starina Novak”. Bilo je to mjesto koje je odisalo osjećajem nostalgije, osobito u godinama od ’48. do ’55. Bilo je to vrijeme poslijeratnog oporavka, gdje su društvene promjene bile postupne. Moja najranija sjećanja vezana su za odrastanje u naselju okruženom prostranim dvorištem, punim voćnjaka, fontane i vrvećem od djece. Blizina škole učinila ga je idealnim mjestom za dom. Ovo je Jovan ispričao u intervjuu za Kurir. Tijekom školskog dana mama je bila zaposlena u kantini, gdje je vješto pripremala sendviče i služila bijelu kavu učenicima za vrijeme dugog odmora. Svaki je učenik dobio slasnu šnitu kruha prelivenu žutim sirom i šalicu bijele kave koja se dimila.
Dok je moja majka marljivo radila u kuhinji, moj je otac radio kao vozač, što nas je činilo suštinskom radničkom obitelji. Kao treće dijete u našem domaćinstvu, imam stariju sestru Draganu, stariju osam godina od mene i brata Đorđa, koji je četiri godine stariji od mene. Pogled izbliza na obitelj: Dok sam odrastala kao najmlađa u obitelji, iskusila sam tipično zadirkivanje i maltretiranje starije braće i sestara, kao i svako drugo najmlađe dijete. Međutim, to je bilo uravnoteženo ljubavlju i podrškom mojih roditelja i braće i sestara. U našem je kućanstvu vladala tradicionalna atmosfera, ispunjena toplinom i ljubavlju, unatoč oskudici koja je bila uobičajena u našoj zemlji.
Iako nismo imali puno mogućnosti što se hrane tiče, uvijek smo imali dovoljno za jelo. Naši su izbori bili ograničeni, ali maksimalno smo iskoristili ono što smo imali. Naša je obitelj imala osjećaj za red, s jasnim odgovornostima za svakog člana i postavila očekivanja kada će biti kod kuće i kada će jesti. Razgovor je započeo predstavljanjem obiteljskog stabla. Samo da znate, moj tata je iz Arilja, dok je mama iz pograničnog područja Hrvatske i Austrije. Keva, ili kako su je zvali Žuža, imala je zanimljivo putovanje. U vrijeme kada su mnogi ljudi emigrirali u Srbiju zbog posla, ona je sa svojih 15 ili 16 godina došla da služi po domaćinstvu i tu su joj se putevi ukrstili sa mojim tatom. Veza između nas troje, brata, sestre i mene, ostala je jaka do danas.
Dijelimo neopisivu bliskost koju riječi ne mogu dočarati. Imati daljnju i bližu rodbinu igra ključnu ulogu u odgoju i razvoju osobe. Dopustite mi da s vama podijelim jednu intrigantnu priču koja se vrti oko mojih rođaka po majci. Veza koju dijelimo doista je nevjerojatna i jedva čekam zadubiti se u detalje. Sve je počelo prije otprilike deset godina kada je na telefonski poziv odgovorio muškarac koji živi u Njemačkoj. Međutim, ono što je uistinu važno za ovu pripovijest je uvod, jer postavlja pozornicu za ono što slijedi. Bitno je napomenuti da je moja majka tragično preminula u mladosti, a kao rezultat toga, moj otac je krenuo na putovanje koje ga je udaljilo od nas. Upalio bi svoj kamion u ponedjeljak i vratio se tek u subotu, ostavljajući nas željne njegove prisutnosti. Srećom, medicinska sestra je uskočila da brine o nama u ovom teškom trenutku.
Nesavršene stvari su bile prisutne, nije ih manjkalo. Nakon što je moja majka umrla, postojao je osjećaj odvojenosti od te strane obitelji. Izgubili smo kontakt i ostala su samo blijeda sjećanja na našu povezanost. Znali smo da vani ima rodbine, ali bliskost koju smo nekoć osjećali s vremenom je nestala. To se nastavilo ne samo godinama, već desetljećima. Takav je život. Odjednom se dogodio potpuni obrat. Sve je počelo jednim telefonskim pozivom iz Njemačke. Jednu od sestara moje tete, koja je tamo živjela nepoznat broj godina, napala je neka nepoznata osoba. Znala je da ima rođake u Srbiji i silno je željela da ih upozna i pozove svog muža. Upoznavanje dviju stranaka išlo je otprilike ovako: “Jesi li ti taj i taj?” “Jesam.” I tako je, polako ali sigurno, počelo njihovo putovanje – njihov dolazak u Beograd i naša putovanja u Njemačku. Sve se to događalo u vrijeme kada se vjerovalo da Beogradom vlada mitsko biće babaroga. Sudbina je htjela da se jedne večeri nađemo kod “Upitnika” pjevajući hrvatski Pjesme.
Upravo su tijekom tih posjeta shvatili koliko je Beograd uistinu veličanstven. Postala nam je tradicija da se svake godine posjećujemo, naizmjenično boravimo jedni kod drugih. Imaju prekrasnu kuću u rodnom Pavlovcu, okruženu prekrasnim voćnjakom. Tijekom godina putovali smo rame uz rame, istražujući različite lokacije, od velikih imanja do svečanih grobova. U Beogradu je sahranjena naša majka, značajan trenutak u njenom životu kada je udajom prihvatila novu vjeru. Rane godine Jovanova života bile su ispunjene tragičnim događajima. U dobi od 11 godina dogodila se tragedija kada je umrla moja majka. Međutim, imao sam sreću pronaći utjehu u svijetu nogometa, koji je služio kao prijeko potrebna distrakcija od moje tuge.
Unatoč tome što sam bila tek dijete, relativno sam lako prolazila kroz studije oslanjajući se na svoju snalažljivost i lukavost. Nije se radilo o ulaganju dodatnog napora; moja ljubav prema igri bila je toliko duboka da nisam mogao zamisliti život bez nje. Moja bi se sestra, u svojim pokušajima da me održi na pravom putu, povremeno intervenirala, prisiljavajući učenje i osiguravajući da ostanem u toku sa školskim obvezama. Iako su njezini napori dali privremene rezultate, bili su ključni u održavanju privida akademske discipline. Nogomet služi kao lijek u izazovnim trenucima adolescencije. Dok sam bio dijete, najvažniji aspekt mog života bila je stalna prisutnost lopte. Kao i mnoga djeca u to vrijeme, dane bismo provodili na ulici, usavršavajući vještine i igrajući nogomet. Bio je to svakodnevni ritual. Međutim, sve se promenilo jednog dana kada smo primetili lepo obučenog muškarca kako prolazi prostorom gde se sada nalazi hala Pionir.
Nosio je crno-bijelo odijelo, leptir mašnu i šešir. Hodao je dijagonalno preko prašnjavog polja i stao. Djeca, uključujući i mene, potrčala su prema njemu, znatiželjna njegove namjere. Promatrao nas je neko vrijeme prije nego što je otišao. Taj se obrazac ponavljao nekoliko dana i počeli smo iščekivati njegov dolazak. Onda nas je jednog dana okupio i pitao: “Hoćete li igrati za OFK Beograd?” OFK?! Za nas je to bilo ostvarenje sna! Nismo mogli vjerovati da se netko iz OFK-a zanima za nas. Kad god je bila utakmica, jurili bismo na Karaburmu bodriti naš voljeni tim.
Naravno, svi imamo želju sudjelovati! Predlaže da se nađemo sutra. Jedini problem je što nemamo ni odgovarajuću obuću! Pa sam od šogora posudila tamnoplavu košulju “borovnica” koja mi je bila dva broja veća, uzela vunene čarape i krenuli smo na trening! Ninoslav Zec i ja uspješno smo prošli audiciju, čime je započeo moj nogometni put u klubu. Međutim, moj otac nije bio posebno zainteresiran za ovaj pothvat. Naglasio je važnost davanja prioriteta školi i bavljenja drugim aktivnostima tek nakon što postignem akademski uspjeh. Nije bio od onih koji stalno ponavljaju svoj stav.