Nakon samo 36 sati boravka na ovom svijetu, roditelji Jona Lancastera donijeli su srceparajuću odluku da ga predaju zbog njihove percepcije njegove “neprihvatljive ružnoće”. Tokom cijele trudnoće, njegova majka je čvrsto vjerovala da će roditi dijete koje će posjedovati jedinstvenu i osebujnu prirodu, izdvajajući ga od ostatka čovječanstva. Nakon što je ugledala novorođenče tokom poroda, uplakana je otišla iz rodilišta, ostavivši iza sebe bebu sa Treacher Collinsovim sindromom, stanjem koje pogađa jedno od svakih 50.000 beba.
Genetski poremećaj poznat kao Treacher Collinsov sindrom (TCS) manifestira se različitim abnormalnostima brade, jagodičnih kostiju, ušiju i očiju. Opseg ovih deformacija može varirati od blagih do teških, što dovodi do komplikacija kao što su poteškoće s disanjem, oštećenje vida, rascjep nepca i gubitak sluha. Unatoč tim fizičkim izazovima, osobe s TCS-om obično posjeduju normalne kognitivne sposobnosti. Manifestacija simptoma kod osoba s Treacher Collinsovim sindromom može se značajno razlikovati. Ima onih koji dožive tako blage posljedice da njihovo stanje ostane nezapaženo, dok drugi trpe izraženije abnormalnosti lica i suočavaju se s mogućim komplikacijama opasnim po život vezanim uz dišne putove.
Primarni pokazatelj Treacher Collinsovog sindroma je nedovoljan rast donje čeljusti i nerazvijenost zigomatičnih kostiju. Često je to popraćeno povlačenjem jezika. U težim slučajevima, mala donja čeljust može dovesti do kompromitiranog poravnanja zuba, kao i poteškoća s disanjem ili gutanjem. Dišni sustav je najveća briga za dojenčad rođenu sa Treacher Collinsovim sindromom, a rješavanje ostalih problema ovisi o stabilizaciji respiratorne funkcije. Natečenost obraza pripisuje se nerazvijenosti zigomatičnih kostiju. Tijekom godina formiranja, Jonathan “Jono” Lancaster iskusio je prolaznu egzistenciju, seleći se između udomiteljskih obitelji i boraveći u sirotištu. Na kraju je suosjećajna žena donijela odluku da ga posvoji. Međutim, ovaj čin dobrote nije uspio ublažiti unutarnju borbu s kojom se suočavao prihvaćajući i sebe i svoj fizički izgled.
Tijekom svog djetinjstva, Jonathan se suočavao s ogromnim nedaćama zbog svoje bolesti, trpeći nemilosrdno maltretiranje svojih vršnjaka i uporne bitke s depresijom dok je prolazio kroz izazove odrastanja. Tek kad je napunio 19 godina, otkrio je unutarnju snagu da prigrli ljubav prema sebi, transformaciju koju su omogućili nepokolebljiva ljubav i podrška njegove obitelji i prijatelja. Izrazio je svoje divljenje prema svojoj izvanrednoj majci, koja posjeduje izvanrednu sposobnost suosjećanja i stalno je prisutna uz njega. Uz to, odao je priznanje svojim izuzetnim prijateljima i nepokolebljivoj podršci koju su pružili. Njihova ljubav i podrška ostali su postojani tijekom cijelog njegovog putovanja.
Jonathan se smatra nevjerojatno sretnim, jer mnoga djeca pogođena ovim sindromom trebaju više od 70 operacija kako bi postigla privid normalnosti u svojim životima. Novinarima je stalno naglašavao da nema namjeru podvrgnuti se operaciji samo u estetske svrhe. U današnje vrijeme, Jono je postao punoljetan i postao odgovoran pojedinac koji teži konvencionalnom životu. Ideja da potraži svoje biološke roditelje nikad ga nije mamila, jer je oduvijek smatrao da oni nisu zainteresirani za njegov život. Okružen mnoštvom prijatelja koji potvrđuju njegovu nepokolebljivu podršku u izazovnim vremenima, ovaj izvanredni pojedinac stvorio je život o kakvom mnogi mogu samo sanjati.
Prema Stilu, Jono je otkrio svoju pravu ljubav u svojoj najbližoj družici, s kojom se na kraju oženio, a koja je nakon toga rodila njihovo dvoje potomaka: sina i kćer. Nažalost, drugo dijete rođeno je s istom bolešću koja muči Jona. Unatoč tome, roditelji su i dalje uvjereni da će njihovo dijete živjeti sretno i dugo jer su se zavjetovali da će ga bezuvjetno podržavati. Godine 2017. Jonathan je, zajedno s dvojicom svojih najbližih suradnika, osnovao neprofitnu organizaciju Love Me Love My Face – zakladu posvećenu pružanju pomoći i pomoći pojedincima diljem svijeta koji su pogođeni razlikama lica, uključujući medicinske potrepštine i kirurške postupci. Trenutno odiše neodoljivim osjećajem zadovoljstva i sreće. Rekao je da su mu trebale 23 godine da shvati svoj pravi identitet, ali da su se u proteklih pet godina dogodile značajne transformacije. Kroz opsežnu medijsku pokrivenost i različita putovanja, on teži da ima mali utjecaj na živote djece koja zahtijevaju priznanje.
