Milenko Vićanović ima potpuno drugačiji i specifičan pogled na život u odnosu na mnoge druge ljude. Dok su se mnogi njegovi susjedi i prijatelji odlučili napustiti rodna sela i krenuti ka gradovima u potrazi za boljim prilikama i modernim životom, on je ostao vjeran tradiciji i miru planinskog života. On je odabrao sudbinu gorštaka, živeći izolovano na obroncima planine u domu svog pradede, u potpunom skladu s prirodom.
Njegov izbor nije vođen samo ljubavlju prema tišini i jednostavnosti planinskog života, već i dubokim osjećajem dužnosti prema svojim roditeljima. Naime, Milenko ne može ni da zamisli da napusti svoje roditelje i ostavi ih same u ovoj surovom, ali i prelijepom okruženju. Oni su, kaže, njegovo najveće blago, i njihovoj brizi i ljubavi duguje svoje prisustvo na planini.
- Kuća porodice Vićanović, smještena na uzvišenju Čavčić iznad Malog Zvornika, duboko u šumama, kilometrima udaljena od civilizacije, podsjeća na prošla vremena, kao da je zarobljena u nekom drugom stoljeću. Ova kuća, građena od trske, blata i kamena, pravi je spomenik tradicionalnom načinu života. Njegovi pradedovi su je gradili, a Milenko, sa svojih 36 godina, proveo je čitav život ovdje, okružen prirodom i životinjama.
On tvrdi da mu ništa više ne treba osim struje, koja postoji u kući, i čistog izvora vode iz obližnjeg potoka. Njegove plodne njive i zdrava stoka pružaju mu sve što mu je potrebno za jednostavan, ali ispunjen život.
Milenko opisuje svoj život riječima: “Život ko život – tu je”, ali i napominje da je život u planini specifičan zbog nedostatka modernih pogodnosti. Nemaju pristup asfaltiranim putevima niti prevoznim sredstvima, a priroda, s njenim divljim životinjama, često postaje jedina društvena okolina. Svi susjedi su napustili ovo mjesto, u potrazi za boljim životom u gradovima, ostavljajući Milenka i njegovu porodicu u potpunoj samoći.
- Njegov otac Jovo, iako stariji, još uvijek je u dobrom zdravstvenom stanju i zajedno s Milenkom radi teške poslove oko kuće i na imanju. Zimi, kada snijeg prekriva staze i planinske puteve, Vićanovići sami, uz pomoć svojih volova, razgrću snijeg i prave improvizirane staze kako bi mogli doći do svoje kuće. Jovo s ponosom govori o njihovim naporima da se suoče s prirodnim preprekama i prežive u teškim uvjetima, koristeći sve resurse koje im planina pruža.
Majka Danica, s druge strane, otvoreno priznaje koliko je težak njihov život. Često ne silazi s planine mjesecima – pet mjeseci nije kročila na glavni put ili osjetila asfalt pod nogama. Kaže da se osjeća kao da živi u prošlom stoljeću, u zaostalom dijelu sela, gdje nema nikog osim nje, njenog muža i sina. Osjeća se usamljeno, iako razumije da su njih troje vezani jedno za drugo i da ih zajedništvo održava.
I pored svih poteškoća s kojima se suočavaju, Vićanovići ne traže mnogo. Njihova jedina želja je bolji pristup selu. Nadaju se da će jednog dana imati put koji vodi do njihovog doma, što bi im olakšalo svakodnevni život. Ako bi to postigli, kažu da bi tada kupili automobil i možda im život postao lakši. Ali sve dok to ne dođe, oni ostaju tu, u svom svijetu, izolirani, ali i ponosni na svoj način života, i spremni da se nose s izazovima koje planina postavlja pred njih.