Šest godina grupa japanskih muškaraca i jedina žena zarobljeni su na ovom malom ostrvu, daleko od sveta i zakona, suočeni sa ekstremnim uslovima koji su ih odveli na ivicu ludila.
Na udaljenom vulkanskom ostrvu Anatahan, usred Tihog okeana, između mikronezijskih arhipelaga, odigrala se jedna od najbizarnijih i najmračnijih epizoda u poslijeratnoj ljudskoj istoriji. Ova priča, danas poznata kao „Incident na ostrvu kraljice Anatahan“, trajala je od 1945. do 1951. godine i uključivala je 32 japanska muškarca i jednu ženu, Kazuko Higu, koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata ostali potpuno izolovani, izgubljeni u vremenu i civilizaciji.
Početak: Kazuko bježi od prošlosti
Kazuko Higa je još kao tinejdžerka, 1939. godine, napustila svoj dom na Okinavi. Bježala je od autoritativne porodične sredine, naročito bratove senke, i pridružila se japanskom kolonizatorskom programu na Marijanskim ostrvima. Tamo je pronašla mir u braku s muškarcem po imenu Džongli, s kojim je živjela jednostavno i povučeno na Anatahanu – ostrvu prekrivenom bujnom vegetacijom, sa samo 33 kvadratna kilometra površine.
Njihov mir narušava 1944. godine brodolom nekoliko japanskih ratnih brodova pogođenih američkom vatrom. Na ostrvo se iskrcava 31 muškarac – desetak vojnika i dvadesetak mladih civila. Isprva su svi vjerovali da će ih vojska ubrzo spasiti, ali vijesti iz svijeta više nisu stizale. Kada je Japan potpisao kapitulaciju 1945. godine, oni to nisu znali. Tako počinje život u potpunoj izolaciji, bez ikakvog kontakta sa vanjskim svijetom.
Grupa preživjelih pokušavala je da se organizuje – skupljali su plodove, lovili životinje, sadili biljke. Ali među njima je bio jedan poseban faktor koji će uskoro pokrenuti spiralu nasilja: Kazuko Higa – jedina žena među 32 muškarca. Iako je u početku većina pokazivala poštovanje prema njenom mužu, vremenom su počele da se javljaju ljubomora, napetost i potisnute želje.
Predloženo je da se Kazuko i Džongli zvanično vjenčaju kako bi se uspostavila neka vrsta moralnog balansa, ali tenzije su bile jače od reda. Par se povukao u osamu, ali to nije spriječilo dalju eroziju discipline i međusobnog povjerenja među muškarcima.
Ključni momenat desio se 1946. godine, kada su dvojica muškaraca pronašla olupinu američkog aviona. Unutra su bila dva pištolja i nešto municije. Ovo otkriće postaje presudno – oružje im daje moć, pa ti muškarci postaju dominantne figure. Kazuko, iz straha ili potrebe za zaštitom, prihvata da budu i oni njeni „muževi“. Time počinje potpuni raspad svih moralnih normi.
Uslijedile su godine nasilja, ubistava, zavisti i borbe za premoć. Ljudi su ginuli – neki u otvorenim sukobima, neki pod sumnjivim okolnostima. Počelo je sa nesrećama, a završilo se sa hladnim ubistvima. Kazuko je postala simbol moći i žudnje, i oko nje se gradila čitava mreža napetosti i manipulacije.
Do 1950. godine, najmanje devet muškaraca je izgubilo život. Nasilje je postalo svakodnevnica. Povjerenje među ostrvljanima je nestalo. Čak ni stariji članovi zajednice nisu uspjeli da uspostave red. Još četvoro je ubrzo umrlo, a atmosfera je postala paranoična i opsesivna.
- Kada su preživjeli sveli broj na samo 16, zajednički zaključak je bio zastrašujuć: Kazuko mora nestati. Vjerovali su da je njeno prisustvo uzrok svih sukoba, mržnje i smrti. Planirali su da je ubiju.
Jedan muškarac, koji je prema njoj i dalje osjećao emocije, upozorio ju je. Kazuko je uspjela da se sakrije duboko u džungli i tamo je provela čak 33 dana, dok nije uočena i spašena od strane američkog broda koji je patrolirao tim područjem. Sa njom su evakuisani i preostali preživjeli muškarci.
Po povratku u Japan, Kazuko je postala medijska senzacija. Jedni su je opisivali kao fatalnu ženu, drugi kao žrtvu muške dominacije. Nazivali su je „kraljicom ostrva“, a neki čak i „vešticom Anathana“. Holivud je ubrzo snimio film inspirisan njenom pričom, dodatno podstičući mitologizaciju ove drame.Kazuko se, međutim, povukla iz javnosti. Preminula je u tišini, u 49. godini, od bolesti. S njom je otišao i poslednji svjedok jedne od najneobičnijih priča preživljavanja u savremenoj istoriji.
Incident na Anatahanu je više od izolovanog slučaja. To je studija o ljudskoj prirodi, o tome kako se ljudi ponašaju kada nestanu zakoni, red, moral i strukture koje drže društvo na okupu. U uslovima izolacije, straha, gladi i požude, čak i obični ljudi mogu postati osuđeni na sopstvenu tamu. Anatahan je bio ne samo geografska izolacija – već mentalni zatvor iz kojeg je teško izaći bez posljedica.
