U današnjem članku pišemo o priči koja je ispunjena misterijom, tugom i neobjašnjivim događajima. Kroz ovu priču osjetit ćete kako tuga može biti oblikovana ne samo kroz osobnu patnju, već i kroz nepoznate sile koje se čine izvan našeg razumijevanja.
Tri godine su prošle otkako je Andrej umro, a Marija je svakim danom osjećala kako to vrijeme prolazi teže nego ikada. Iako je prošlo dosta vremena, ona je i dalje razgovarala s njim u svojim mislima. Razgovarala je dok je kuhala kavu, dok je išla na posao, pa čak i dok je zaspala. Bilo je to njezino jedino mjesto gdje je mogla osjećati njegovu prisutnost. Svake nedjelje, bez iznimke, išla je na groblje. Uređivala je Andrejev grob, stavljala novo cvijeće i pričala mu o svom tjednu. Taj ritual je bio njen način da održi ravnotežu u životu, da se osjeća povezano s njim, čak iako nije bilo fizički tu.
Jednog jutra, kad je došla na groblje, nešto je bilo drugačije. Dan je bio tih i miran, gotovo bez vjetra. Marija je hodala prema grobu, držeći buket bijelih ljiljana, kad je primijetila da je cvijeće već bilo postavljeno na grobu. Činilo se svježe, još uvijek vlažno od rose, a ona je stajala, zbunjena. Nije mogla shvatiti što se događa. Značila je to nešto? Nikada prije nije vidjela da netko dolazi na Andrejev grob. Andrej je bio povučen čovjek, gotovo bez prijatelja i rodbine, pa je Marija bila sigurna da nije bilo nikoga tko bi posjećivao grob osim nje.
- Dok je stavljala svoj buket pored njega, nešto je privuklo njezinu pažnju. Ispod stabljika cvijeta nalazio se mali presavijeni komadić papira. Marija je drhtavim rukama razotkrila papir i na njemu ugledala riječi napisane urednim rukopisom: „Vidimo se uskoro.”
U tom trenutku, Marija je osjetila vrtoglavicu. Srce joj je bilo prepunjeno strahom, a oči su joj nesvjesno padale na papir iznova. Pokušavala je racionalizirati sve, tražiti objašnjenje, ali nije bilo odgovora. Je li netko ostavio poruku kao šalu? Možda je netko zalutao ili je riječ bila slučajno ostavljena? Ali osjećaj straha bio je prejak. Marija je pala na koljena, a zvuk lišća koje je šuštalo bio je jedini zvuk koji je odzvanjao u tišini groblja.
Te večeri, kod kuće, Marija nije mogla pronaći mir. Pregledavala je stare fotografije, pisma, poruke na telefonu. Svaki trag u njezinu životu s Andrejem bio je pod povećalom, jer nije mogla prestati razmišljati o poruci na grobu. Možda se netko šali? A onda je u njezinu srcu zaiskrio drugi osjećaj – nešto čudno, nešto neobjašnjivo. To nije bila šala, bio je to poziv na nešto dublje, nešto nepoznato.
Sljedeći dan, Marija je ponovno otišla na groblje. Cvijeće je još uvijek bilo tu, svježe kao i prethodni dan, ali poruka je nestala. Na njenom mjestu stajao je novi buket, identičan prethodnom. Ovaj put, Marija je odlučila potražiti pomoć i pozvala čuvara groblja, koji joj je samo odgovorio: „Svaki dan netko ostavlja cvijeće. Žena s maramom na glavi. Dolazi rano, prije nego što smo mi ovdje.”
- Marija je počela dolaziti sve ranije, pokušavajući otkriti više o misterioznoj ženi. I nekoliko dana ništa. No, četvrtog jutra, kad je stigla na groblje, primijetila je ženu. Stajala je na Andrejevom grobu, savijajući se da stavi buket, a Marija je požurila da je stigne. No, kad je došla do groba, žene nije bilo. Samo otisci stopala u vlažnoj zemlji ostali su kao jedini trag.
Nakon toga, Marija je nastavila dolaziti, ali cvijeće je i dalje dolazilo i nestajalo. Ponekad s vrpcom, ponekad bez nje, ali nikad više nije bilo poruka. Samo jednom, na godišnjicu Andrejeve smrti, Marija je ponovno pronašla komadić papira. Na njemu je stajala samo jedna riječ: „Čekaj.”
S vremenom, Marija je prestala dolaziti na groblje. Odlučila je da ga se radije sjeća živog. Međutim, susjedi su počeli prijavljivati da su nedjeljom viđali ženu, odjevenu u tamni kaput, s buketom bijelih ljiljana u ruci, kako stoji na vratima groblja. Tko je bila ta žena? I što je zapravo značila poruka „Vidimo se uskoro”? Ostalo je nepoznato, a Marija nije imala odgovore. Ostalo je samo čekanje
