Kažu da svako dijete dolazi na svijet sa svojom nafakom, svojim dijelom sudbine i blagoslova. Život Fadila Hajdarevića iz Konjević Polja pravi je primjer kako čovjek i pored rana iz prošlosti može pronaći mir i smisao.
Njegova životna priča svjedoči o snazi volje, sposobnosti da se prebrode nepravde i vjeri da se nakon svake tame može pojaviti nova svjetlost.Fadilovo djetinjstvo bilo je obilježeno dubokom boli. Još kao dječak izgubio je oca, a ubrzo nakon toga majka je odlučila da krene svojim putem, ostavljajući svoju djecu bez majčinske brige. Kako sam opisuje, ona je njega, brata i sestru ostavila „kao stare čarape“, prepuštajući ih tuđoj brizi. Tada je tetka, sestra njegove majke, preuzela odgovornost da ih zaštiti, nahrani i odgoji. U toj borbi pomogla je i strina, koja im je pružala nesebičnu podršku. Upravo zahvaljujući njima, troje napuštene djece preživjelo je i sačuvalo barem mali dio topline doma.
- Sjećanja na te dane ni danas nisu izblijedila. Fadil je imao samo dvije godine kada ih je majka napustila. Brat je tada bio beba, a sestra tek prohodala. Nikada ih više nije potražila niti pokazala želju da ih vidi. Jedini susret koji pamti bio je slučajan — ispred prodavnice. Ona ga je tada pogledala i odmah skrenula pogled, kao da ne poznaje vlastitog sina. Ta slika ostala mu je urezana, ne zbog ljutnje, nego zbog spoznaje koliko su ljubav i briga nekih ljudi ograničeni sopstvenim interesima.
Jedan od najpotresnijih trenutaka iz njegovog djetinjstva desio se jednog hladnog dana. Majka je bila u svatovskoj povorci, a njih troje, mali i nejaki, stajali su pored puta. Umjesto da ih zagrli, odvela sa sobom i zaštiti, ona ih je ostavila u snijegu i nastavila dalje. Ta scena, koliko god bila bolna, postala je prekretnica u njegovom životu. Naučila ga je da ne očekuje ništa od onih koji ne žele da budu tu, nego da se osloni na dobrotu onih koji izaberu da mu budu porodica.
Bez roditeljske ljubavi, Fadil je odrastao oslanjajući se na vlastitu snalažljivost. Podrška tetke i strine bila je njegov temelj. Naučio je da cijeni male stvari i da zahvalnost može biti snažnija od gorčine. Sve nedaće kroz koje je prošao izgradile su u njemu otpornost, ali i osjećaj zahvalnosti za svaki trenutak mira koji je kasnije pronašao.
Vremenom su i njegov brat i sestra našli svoj put. Sestra se udala u blizini Zvornika i osnovala porodicu, dok je brat završio školu u Bratuncu, a zatim otišao u Vojvodinu u potrazi za poslom. Tamo se oženio i danas, kao penzioner, uživa u mirnom životu. Iako su svi krenuli različitim putevima, ostali su povezani i u dobrim odnosima. To što su i oni uspjeli pronaći svoju sreću Fadilu donosi dodatnu radost i osjećaj ponosa.
Danas Fadil živi u Konjević Polju sa suprugom. Bave se poljoprivredom, čuvaju ovce i vode jednostavan, ali ispunjen život. Njihova djeca žive u inostranstvu, uspješno su se snašla, zadovoljna su i povremeno posjećuju roditelje. Posebnu radost mu donosi saznanje da će uskoro postati djed. Nova generacija unijet će još više svjetlosti i topline u njihov dom.
- Za Fadila, sreća se ne mjeri novcem ili materijalnim bogatstvom. Ona se ogleda u zdravlju, skladnim porodičnim odnosima i miru u srcu. Uvijek ističe da čovjek može imati kuće, automobile i novac, ali ako nema harmoniju u porodici i unutrašnji mir, sve ostalo gubi vrijednost.
Iako rane iz prošlosti nikada neće potpuno izblijediti, one su ga oblikovale. Umjesto da ga sputavaju, postale su podsjetnik koliko je daleko stigao. Njegov život pokazuje da se može krenuti iz gotovo beznadežne situacije i izgraditi dom dostojan poštovanja.
„Bog nešto uzme, a nešto da,“ često kaže. Iako je ostao bez roditeljske ljubavi, dobio je porodicu koja ga je podržavala i davala mu snagu. U njegovim riječima nema gorčine, samo zahvalnost. Godine iskušenja oblikovale su ga tako da danas svaki osmijeh, svaki miran dan i svaki porodični trenutak smatra pravim bogatstvom.
Priča Fadila Hajdarevića nije samo lična ispovijest, već i podsjetnik svima nama: vrijednost života ne leži u onome što nam se desilo, nego u načinu na koji odlučimo da živimo poslije toga. On je dokaz da, kada ti život zatvori jedna vrata, uvijek postoje druga — ona koja vode ka miru, ljubavi i unutrašnjoj slobodi.
