U srcu Zagreba, među njihovim upitima, njegov je odgovor odjeknuo i sve ostavio bez riječi. Mešin odgovor, koji je izazvao veliku buru u zagrebačkoj dvorani, bio je jednostavno pitanje: “Mehmede, zašto se izjašnjavaš kao Srbin kad ti je otac Alija, a majka paša?” Ovaj trenutak zabilježen je snimkom zaslona iz videa na YouTubeu.
Jedan od poznatih citata iz remek-djela Mehmeda Meše Selimovića “Tvrđava”, koje je napisao prije svoje smrti 1982. godine, promišlja prolaznost svega u životu. Postavlja pitanje: možemo li pronaći utjehu u činjenici da će radost, ljubav, pa čak i sam život s vremenom nestati? Rođen u Tuzli 26. aprila 1910. godine, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu.
Nakon toga odlučio je nastaviti studij te se 1930. pridružio studiju srpsko-hrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Diplomirao je 1934., a od 1935. do 1941. započeo je profesorsku karijeru u Građanskoj školi. , 1936. godine postavljen je za suplenta Realne gimnazije u Tuzli.
Meša, čovjek koji nije pristajao na kompromise i ostao vjeran sebi, Bosna nikada nije do kraja prihvatila. Njegova supruga Daroslava Darka Božić, snažna i samouvjerena žena, stala je uz njega i podržala njegove napore. Kao kći generala iz Kraljevine Jugoslavije, imala je nepokolebljivu lojalnost prema Meši i njegovom djelu. Daroslav je imao izvanrednu sposobnost izražavanja njezine predanosti, jasno dajući do znanja da je spremna pratiti ga do kraja svijeta.
Upravo zbog njenog utjecaja Meša će napisati riječi: „Tko propusti ljubav, promaši život. Ljubav koju je Meša osjećao prema Dari bila je toliko jaka da ga je potpuno obuzela, učinivši ga nesvjesnim svega drugog, jer je vjerovao da je ona božanski blagoslov namijenjen samo njemu. Odlazak Savića i Repčića iz Sarajeva nije izazvao nikakvo uzbuđenje. Naime, tjednik “Svijet” je otišao toliko daleko da je bez ove dvojice nogometaša moglo i bez Meše Selimovića.
Vrijedi napomenuti da su i Savić i Repčić prešli iz FK Sarajevo u Crvenu zvezdu, što je odluka koju je podržao i sam Meša, prenosi Balkanpress.com. Nepopustljive vanjštine i nježne srži, Meša Selimović utjelovljuje paradoksalnu prirodu koju je na YouTubeu uhvatila ova fotografija SvetovidovRatnik.
Cilj nije samo usmjeren na pobjedu; nego često uključuje pretvaranje neuspjeha u izvor nadahnuća. Tijekom događanja u zagrebačkom Kutku za knjige, Meša Selimović je od strane organizatora dobio pitanje za koje se očekivalo da će izazvati njegovu reakciju – zašto se kao Mehmed Selimović, rođen od Alije i Paše, izjašnjava kao Srbin? Cijela je dvorana utihnula nakon što je on mirno odgovorio, a riječi su mu bez napora tekle iz glave – “Prije 1941. identificirao sam se kao Srbin bez puno razmišljanja, ali nikad se nisam pitao zašto. No, od 1941. otkrio sam pravi razlog svog identitet.
Podrijetlo Meshe je tema o kojoj se često raspravlja i istražuje. Špekulacije o njegovom podrijetlu bile su raširene, osobito u vezi s njegovim nacionalnim identitetom kao Srbina. Sam Selimović jednom je primijetio: “Biti Srbin je i ponos i skup pothvat.” No, sve nedoumice otklonjene su Selimovićevim posljednjim oporučnim pismom, gdje je dao opširno pojašnjenje.
Moje obiteljsko podrijetlo je ukorijenjeno u muslimanskoj vjeri, dok sam po nacionalnosti Srbin. Identificiram se sa srpskom književnošću, ali prepoznajem i književne priloge iz Bosne i Hercegovine, što je dio mog identiteta. Vidim ga više kao književni centar nego kao posebnu književnost srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje naslijeđe i svoje osobne izbore, jer su oni oblikovali moju osobnost i moja kreativna nastojanja.
Svaki pokušaj podjele ili iskorištavanja ovih aspekata mog identiteta bio bi kršenje mojih temeljnih prava zaštićenih Ustavom. Dakle, moja je odanost naciji i književnim djelima Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića i Ive Andrića. Nema potrebe da dokazujem svoju duboku povezanost s njima. Tu činjenicu dobro su shvatili i uvaženi članovi redakcije publikacije Srpska književnost u sto knjiga, koji su svi uvaženi članovi Srpske akademije nauka i umetnosti.
Nije slučajno što ovo pismo prosljeđujem Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, izričito tražeći da ga se prizna kao validan biografski podatak – naglasio je Meša, a Dobrica Ćosić je njegove riječi unio u svoju knjigu „Prijatelji“. Ustaše su opustošile i zapalile konak i imanje Šefkije Selimovića, koji je bio rukovoditelj Komande tuzlanskog kraja. Potkraj 1944. godine primio je sretnu vijest da je njegova žena imala čudom preživio koncentracijski logor, zbog čega se vratio u Tuzlu.
Kako bi na brzinu popravljene prazne sobe pretvorio u prostor za stanovanje, Šefkija je iz primarne ostave nabavio krevet, ormar, sto, stolicu i nekoliko bitnih stvari. Taj čin ocijenjen je neoprostivim, prvenstveno zbog njegove partizanske pripadnosti i obiteljskog podrijetla u kojoj su oba brata bili predani komunisti i borci. U zoru dana nemilosrdno je pogubljen nedužan čovjek, tragična žrtva pogrešne ideologije koja nije uspjela shvatiti duboku sreću koju čovjek osjeća kad se ponovno susretne sa ženom koja je izronila iz dubina ustaških užasa i njegovu žarku želju da uspostaviti utočište za njihovu ljubav.
Među svima, najstrašniji je stav Tevfika, trećeg brata, koji kao partizanski komandant ima značajan utjecaj u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja; odlučio je ne intervenirati niti pružiti potporu vlastitom bratu. Mešina kivnost prema Partiji bila je nepopustljiva, ne samo zbog njihove uloge u Šefkijinoj smrti, već i zbog bratove apatije i odbijanja da brani naizgled besprijekornu osobu.
Njegova odlučnost da locira Šefkijino posljednje počivalište nije se pokolebala, jer je mjesto njegovog mezara ostalo misterija, što je bila primjerena posljedica za najgnusnije zločince. Izašavši iz mjesta duboke tuge i prkosa prema opresivnoj uskogrudnosti, nastao je autorov magnum opus, “Derviš i smrt”. Ovo djelo služi i kao počast i kao izraz kajanja za brata koji je zapisao svoje posljednje osjećaje u tajnoj bilješci, skrivenoj od Meshe. “Ja sam nevina”, izjavila je. Iskustvo romantičnih veza i ljubavi.
Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u tuzlanskoj gimnaziji, bila mu je prva supruga. Prema riječima poznanika, bila je visoka, vitka tjelesna i odisala je živahnim i okretnim držanjem. Međutim, bila je poznata i kao pomalo popuštena, naviknuta da joj se želje ispunjavaju. Zajedno su u svoj život dočekali kćerkicu Slobodnak. Nakon što je u Beogradu upoznao Daroslavu Božić, Mešino srce zauvijek je očaralo njome. Kći plemića u kraljevoj vojsci, postala je predmet njegove duboke naklonosti.
Meša je vjerovao da je ona božanski blagoslov koji mu je podaren. Nasuprot tome, Desa je gajila intenzivan animozitet prema Darki, etiketirajući je kao preljubnicu, raspuštenicu, rušiteljicu kućanstva i moralno pokvarenu osobu. Desina ljubomora bila je tolika da se Meša našao prinuđen braniti i razjašnjavati svoje postupke pred sudom svoje stranke. Na svakom se koraku suočavao s istim upitom:
„Što je potaklo vaš odlazak od supruge i kćeri? Iznesena je sugestija da se kao kazna izrekne stroga opomena, međutim, Povjerenstvo federalnih ministarstava odlučilo se za isključenje, navodeći kao razlog nelojalnost stranci i povredu stranačke etike. Konkretno, smatralo se neprihvatljivim za nekoga tko je potjecao iz partizanskog podrijetla, tko je bio propisno oženjen ženom sličnih partizanskih sklonosti, razmišljati o upuštanju u nedopuštenu aferu sličnu moralno bankrotiranom buržoaskom pojedincu, osobito s kćeri kraljevski časnik!
Meša je doživio nevjerojatno bolan trenutak kada ga je vlastita stranka bezdušno i nepravedno rastavila od voljenog brata. Unatoč tome što su se pridružili stranci prije mnogo godina s plemenitim namjerama promicanja jednakosti i vrednovanja čovječanstva, još jednom su pogriješili pokušavajući uništiti njegovu ljubav prema ženi, drugom izvoru ljubavi.
Meša je ostao nepokolebljiv i pred izdajom svojih saboraca i pred nečasnim napuštanjem bivših prijatelja, odbijajući da ga slomi nemilosrdna i srcedrapajuća bijeda s kojom su se on i Darka susretali dok su nepokolebljivo branili jedno drugo. Mesha, muž i njegova žena bili su blagoslovljeni prisutnošću dviju prekrasnih kćeri, i zajedno su krenuli na burno putovanje ljubavi koje je trajalo dva desetljeća.
Tijekom tog vremena suočavali su se s stalnim zanemarivanjem, odbijanjem i prezirom od strane onih oko sebe. No, upravo je odbijanje Mešinih kolega nanijelo najdublje rane njegovom srcu. U “Tvrđavi” je ispričao uznemirujuće iskustvo postupnog postajanja neopipljivim, kao da ljudi prolaze kroz njega bez napora, kao da je zrak, ili hodaju preko njega kao da je voda.
Obuzeo ga je osjećaj straha. Kako su mu mogli oduzeti život? Nije imao rana, niti znakova da je ubijen, ali više nije postojao. Bilo je to zbunjujuće stanje dok je molio one oko sebe, očajnički pitajući: “Zar ne možete primijetiti moju prisutnost? Što je bio uzrok njegove smrti? Mehmed Meša Selimović, u 72. godini života, preminuo je u Jovanovoj ulici u Beogradu, 11. jula 1982. godine.
Mirno tonući u san, bio je zadubljen u gledanje televizijskog prijenosa finalne nogometne utakmice Svjetskog prvenstva. Točno u 22 sata, dosta nakon njegova odlaska, Mešino nepomično tijelo ispratila je njegova Darka, žena za koju je bio spreman riskirati sve. Nakon smrti, Meša je sahranjen u Aleji zaslužnih građana. Unatoč zahtjevu službenih vlasti SR Bosne i Hercegovine da se njegovi posmrtni ostaci prenesu u Sarajevo radi ukopa, taj zahtjev nikada nije ispunjen.
