Zamolila sam prijateljicu da na nedelju dana preuzme brigu o mom osmogodišnjem sinu. Razlog za takvu odluku bio je praktičan  u stanu su mi nastali ozbiljni problemi sa instalacijama, grejanje nije funkcionisalo.

 Budući da sam želela da ga zaštitim i omogućim mu normalne uslove dok sve ne dovedem u red, činilo mi se da je najbolje da privremeno bude kod nje.

U svakodnevnom životu već dugo balansiram između brojnih obaveza. Razvedena sam i radim gotovo ceo dan, pa se često borim s tim kako da uskladim posao, kućne poslove i vreme za dete. Iako se trudim da mu pružim sve što mu je potrebno, često imam osećaj da sam preopterećena i da mi ponestaje energije da sve bude onako kako bi trebalo. Zato je ova pomoć prijateljice bila neprocenjiva i u pravom trenutku. Nisam, međutim, mogla da pretpostavim koliko će ta nedelja promeniti i mog sina i moje viđenje stvari.

  • Kada se vratio posle sedam dana, gotovo da nisam prepoznala sopstveno dete. Moj dečak, koji je obično bio sklon tome da ostaje budan do kasno i teško se pridržava rasporeda, sada je ležao na vreme, bio je nasmejan, pun energije i sa voljom da jede obroke bez negodovanja. Iznenadila sam se njegovim ponašanjem, a još više sam se zapitala šta se to dogodilo tokom tih dana kod moje prijateljice da ga toliko promeni.

Kada sam je upitala šta su radili, rekla mi je da je ona uzela slobodno s posla upravo da bi mogla da se posveti njemu. Njena posvećenost me je duboko dirnula, jer sam shvatila da nije bila u pitanju samo usputna pomoć, već iskrena želja da mu pruži kvalitetno vreme. Ispričala mi je da su ona i njen suprug svakog dana išli s njim u šetnje, trudeći se da se dete dobro izmore na svežem vazduhu. Zajedno su pripremali obroke, ali na poseban način – trudila se da hranu servira u zabavnim i maštovitim oblicima kako bi ga dodatno podstakla da jede s radošću.

Njen suprug ga je vodio i na igralište, gde su zajedno igrali lopte, trčali i zabavljali se. To vreme provedeno u igri i fizičkoj aktivnosti očigledno je ostavilo snažan utisak na mog sina. Vratio se kući sa nekim novim navikama, kao da je otkrio koliko mu prijaju red, igra i pažnja odraslih koji se posvete isključivo njemu.

Moja osećanja su se tada pomešala – s jedne strane bila sam presretna što vidim kako moje dete napreduje i koliko mu je prijala promena okruženja, ali s druge strane osetila sam neku vrstu tuge i slomljenosti. Bilo mi je teško da priznam sebi da sve te promene nisu nastale dok je bio sa mnom, već u drugom okruženju. To me je nateralo da preispitam sopstvene navike i svakodnevicu koju vodimo.

  • Shvatila sam da deca reaguju na okruženje mnogo više nego što mi odrasli to primećujemo. Kada imaju pažnju, strukturu, igru i zdravu rutinu, ona se prirodno oblikuju u srećnije i stabilnije ličnosti. Moj sin mi je više puta ponovio pitanje: „Kada ću ponovo ići kod njih?“ U njegovom glasu nije bilo nezadovoljstva prema meni, već iskrena želja da ponovo oseti tu toplinu i energiju koju je tamo doživeo.

To me stavilo pred dilemu – šta dalje da radim i kako da reagujem. Sa jedne strane, znam da ga volim i trudim se koliko mogu, ali sa druge strane postalo mi je jasno da ponekad ni ljubav ni dobra namera nisu dovoljni. Potrebno je i vreme i posvećenost, kao i prilagođavanje načina života detetu, a ne obrnuto.

Ova situacija otvorila mi je oči da nije sramota potražiti pomoć i da okruženje koje pružamo deci oblikuje njihovu budućnost možda i više nego što to možemo da zamislimo. Shvatila sam da moram pronaći način da i u svom zauzetom rasporedu stvorim prostor za ono što je mom sinu najpotrebnije – zajedničke aktivnosti, stabilnost i rutinu. On mi je sam, kroz svoje ponašanje, pokazao da mu je to najdragocenije.

I dok se i dalje borim s osećajem nesigurnosti i pitanjem da li sam dovoljno dobra majka, istovremeno sam zahvalna što imam prijateljicu koja je pokazala kako izgleda kada se detetu pruži pažnja i ljubav u pravom smislu. To mi je dalo motivaciju da polako menjam stvari i da pokušam da u sopstvenom domu stvorim uslove koji će mu doneti istu onu radost i sigurnost koju je osetio kod njih