JEDNA LAGANA PRIČA ZA LAKU NOĆ
Smještena u drevnom selu na obronku planine, gdje su zime bile oštre, a ljeta preplavljena mirisom lavande i borovine, živjela je Emilia, mlada žena koja je čeznula za ljubavlju koja nadilazi obično. Generacijama se njezina obitelj bavila uzgojem stoke, no Emilia je osjetila da njezina prava strast leži u nečem dubljem od jednostavne rutine svakodnevnog života.
- Poznata po svojoj ljepoti, imala je dugu crnu kosu i oči koje su svjetlucale poput zvijezda na noćnom nebu. Emilia je često provodila večeri uz rijeku, sjedila bi na kamenu i gledala u kristalno čistu vodu koja se spuštala s planine. Ispod neba punog zvijezda sanjala je o osobi koja će stići i promijeniti njezin život.
Unatoč naporima brojnih mladića iz sela da zadobiju njezinu naklonost, stalno je osjećala da je njezina sudbina vezana uz nekoga neobičnog, nekoga koga tek treba sresti. Dok je jednog dana u šumi tražila ljekovito bilje, Emilia je naletjela na ozlijeđenog čovjeka. Bio je stranac, karakteriziran svijetlom kosom i očima nalik smaragdima. Odjeća mu je bila poderana, a na licu su mu bili tragovi prašine i znoja.
- Iako zatečena, Emilijina ju je samilost natjerala da ostane. Požurila je do obližnjeg izvora po vodu, s namjerom da mu očisti ranu na nozi. Čovjek je tiho izrazio svoju zahvalnost uz stenjanje, a kad su im se pogledi susreli, Emilia je osjetila kako joj srce ubrzano lupa. “Smijem li pitati kako se zovete?” nježno je upitala dok je njegovala ranu. “Aleksandar je moje ime”, tiho je odgovorio, pokušavajući se nasmijati usprkos agoniji. „Ja sam lutalica koja se dezorijentirala u šumi, nesigurna hoću li ikada pronaći način da pobjegnem.
Emilia je cijelu noć bila uz njega, pazila na njega i dovela ga u svoj dom. Njezina ga je obitelj dočekala s istinskom toplinom i gostoprimstvom, ne raspitujući se previše. Nekoliko dana Aleksandar je boravio s njima, postupno se oporavljajući. Iako je njegova pripovijest odisala tajanstvenom dozom, njegova dobrota, mudrost i duboki mir koji se odražavao u njegovim očima najviše su osvojili Emiliju, sugerirajući da je razumio puno više nego što je otkrio.
- Kako je vrijeme odmicalo, tako su se Emilija i Aleksandar sve češće nalazili u društvu. Šetali su šumom, razgovarajući o životu i širem svijetu izvan granica njezina sela. Aleksandar je svojim obrazovanjem govorio o destinacijama o kojima Emilija nije ni sanjala. Njegov joj je glas odzvanjao poput melodije, otkrivajući kraljevstva koja je prije susretala samo u knjigama. Jedne večeri, dok je sjedila uz rijeku, Emilia je primijetila izraz tjeskobe u Alexanderovim očima.
“Emilia”, rekao je tiho, “trebala bi shvatiti da ja nisam obični putnik.” Ja sam princ, prisiljen na izgnanstvo iz svog kraljevstva zbog sukoba u koji se nisam mogao uključiti. Tražim utočište u kojem bih mogao otkriti mir, ali moje srce nije ovdje…ostaje vezano za obveze koje ne mogu previdjeti.” Emilija je bila zatečena. princ? Teško je mogla obraditi informacije. Ipak, umjesto da osjeća ljutnju ili tugu, bila je ispunjena dubokom ljubavlju prema čovjeku koji je stajao pred njom.
- “Aleksandre,” nježno je prošaptala, “tvoj identitet ili podrijetlo nisu važni. Ono što osjećam prema tebi je iskreno i to će ostati nepromijenjeno. Nježnim pogledom Alexander ju je nježno držao za ruku. “Emilia, dijelim tvoje osjećaje. Ti osvjetljavaš moje mračno postojanje, ali brinem se da bi nas životi mogli odvesti u različitim smjerovima. Ipak, prije nego što odem, moram te pitati nešto značajno.” Srce joj je tuklo dok je čekala njegov odgovor. “Pridruži mi se”, potaknuo je.
“Prati me u moje kraljevstvo, bez obzira kamo nas put vodi. Razumijem da čekaju brojne prepreke, ali s tobom uz mene sve se može postići. Emilia je shvatila da bi ta odluka značila napuštanje svega što je ikada znala, ali njezin je odgovor došao bez oklijevanja. “Hoću”, tiho je izgovorila, a suze pune radosti potekle su joj niz lice. “Kamo god nas život vodi, Aleksandre, ja ću te pratiti.
- Ispod sjaja mjeseca te su se noći Emilija i Aleksandar zavjetovali jedno drugome na vječnu ljubav. Sljedeće jutro krenuli su iz sela, ruku pod ruku, krenuvši putem ispunjenim i neizvjesnošću i optimizmom. Njihova veza nadmašila je sve izazove s kojima su se suočili i zajedno su otkrili novi dom u dalekom kraljevstvu, gdje su njihova srca konačno pronašla mir i radost.
Kako su godine prolazile, njihova je ljubav ostala nepromijenjena – duboka, žarka i vječna. Emilija i Aleksandar bili su sve ono što su zamišljali jedno za drugo, a njihova se priča pretvorila u legendu koju dijele generacije, a služi kao dokaz istinske ljubavi koja nadilazi sve barijere i izazove.
